woensdag 24 oktober 2007

Istraga poturica

Istrage poturica ne samo da je bilo, već je ona do skora bila u toku

"Dakle moja je namjera da svojim viđenjem ovog pitanja pomognem „istinu o istrazi“, jer ona zasigurno nije samo onakva kakvom je vide mislioci crnogorsko-pravoslavne provenijencije, niti se ona kao samo takva može nametnuti i prihvatiti kao univerzalna i definitivna. "

Čudno je to kako se danas, uistinu velikani crnogorske misli olahko upuštaju u avanturu koju bih ja nazvao „Zametanje tragova„ o istrazi poturica. Još čudnije je razumjeti zašto to čine, naročito danas, tj. U današnje vrijeme kada je univerzalna istina o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti skoro dokučena i dostupna svima koji je žele saznati.

Kao što je nebeski mit o srpstvu, Kosovu, Milošu itd. skoro u potpunosti uspješno inkorporiran u genetski kod srpske populacije, sa Gorskim vijencem kao prenosiocem tog koda na mladje, tako je i osjećaj „Turske krivice„ ugradjen u genetsko nasljedje Muslimana-Bošnjaka koji žive u Crnoj Gori i Srbiji, a ta i takva „Turska krivica“ je redovno predočavana opet i nanovo preko Gorskog vijenca i njegovog obaveznog učenja napamet, kako slučajno nebi taj dio genotipa izblijedio, ili se istrošio. Dakako da je sve to dobijalo kroz odredjene istorijske momente i svoju aktivnu konkretizaciju, ponajprije za vrijeme ratova koji su u toku ova dva stoljeća iza nas.

Djelimična iskrenost i intelektualno poštenje Prof. N. Kilibarde o ovom pitanju me je podstakla da aktivnije razmišljam o „Istrazi poturica“, jer, izvan Prof.E. Mušovića, nisam vidio da se iko od kompetentnih muslimansko-bošnjaških istraživača, prije svega iz Crne Gore želi(o) ozbiljno baviti ovim problemom. Dakle moja je namjera da svojim viđenjem ovog pitanja pomognem „istinu o istrazi“, jer ona zasigurno nije samo onakva kakvom je vide mislioci crnogorsko-pravoslavne provenijencije, niti se ona kao samo takva može nametnuti i prihvatiti kao univerzalna i definitivna.

Dakle, ovdje je potreban dijalog. Demokratski otvoren, iskren, pošten i kompetentan. Što se kompetencije tiče, dozvoljavam naravno da je kompetentnije mišljenje istoričara o ovom pitanju, ali dok se ne pojave i njihova mišljenja neka ovo bude dio doprinosa ovom veoma značajnom dogadjaju u istoriji Crne Gore, kojeg je potrebno rasvijetliti i čista obraza nastaviti dalje gradjenje demokratske i multikulturne C. Gore. Jeli o ovome dogadjaju Crnoj Gori potrebno ćutanje muslimansko-bošnjačkih intelektualaca? Zašto je crnogorskim intelektualcima (ako jeste) potrebno dokazivanje da „istrage“ nije bilo? Čime se to u aktuelnim raspravama dokazuje da „istraga“ nije postojala? Kakav je to istorijski ili administrativni „dokument“ potrebno predočiti da bi se „istraga“potvrdila? Ova i niz sličnih pitanja su me potakla da se konkretnije pozabavim ovim pitanjem.

Crnogorci jesu junački narod, koji je iako malobrojan (oko sto hiljada duša) kroz duži period turske vladavine, u veoma lošim, rekao bih katastrofalnim ambijentalno-političkim uslovima tadašnje Nahijske Crne Gore, uspio da opstane i kasnije kada su se ukupne političke prilike u Evropi znatno promijenile na štetu Turske carevine obezbijedi sebi slobodu na duži period. Posmatrajući sva ta tragična i teška dešavanja kroz koja prolazi crnogorski narod u tom vremenu ne može se, a ne priznati da je rijetko koja populacija u Evropi nešto slično mogla da izdrži i istraje na putu odbrane i težnje za oslobadjanjem. Srbija je, primjera radi u nekoliko navrata sa kompletnom „vladom“ i stanovništvom napuštala svoju teritoriju, znači predavala je osvajačima, i na taj način sačuvala opstanak. Crna Gora nije uzmicala pred neuporedivo nadmoćnijim osvajačem, bar ne na takav način, i u tom smislu to treba priznati kao izuzetno junaštvo i hrabrost.

Tih sto hiljada duša u tadašnjoj Crnoj Gori je, u toku 120 godina, tri puta bilo i fizički ugroženo (do nestanka) od strane Turaka; “-Kako su Turci tj. Sulejman paša, 1623 g. spalili crkvu, manastir i druge građevine koje je podigao Ivan Crnojević, napuste ovu divlju i siromašnu zemlju u kojoj nije bilo nikakvijeh varoši i uopšte nikakve prilike da bi svoje navike zadovoljili, i vrate se natrag (u Podgoricu i Žabljak); ili-Pošto ovako svu zemlju unakrs opustoše, popale i opljačkaju, napuste je, i Crnogorci, koji su ostali u životu, sidju s planina, podignu kuće i stanu živjeti kao prije-V.S. Karadžić - Montenegro und die Montenegriner str.47...Pored toga i Mletci su bili tu na pragu, kao uvijek prijeteća opasnost, pa Francuzi i tako redom.

Ta vremena treba u tom kontekstu i shvatati. Ogorčenje i neprijateljstvo takodje. Ali, zašto zataškavati postojanje dogovora u narodu o neprestanoj istrazi “(do istrage vaše ili naše)“ Crna Gora, sabijena u četiri nahije, sa formalnom nezavisnošću od Turske, u periodu poslije razaranja 1623 godine, biva do kraja ovog stoljeća naseljena sa oko 850 pripadnika muhamedanskog zakona. Medju njima je bilo i poturčenih crnogorsko-nahijskih plemena.

Ta je činjenica dodatno ugrožavala Crnogorce u smislu - Turci svugdje pa eto i na ovo malo zemlje pravoslavne, što je preostalo sve se više šire (kote). Mržnja prema poturicama, koja se izražava u stihovima Gorskog vijenca je socoiloški posmatrano normalna pojava. Neka čitaoci Crnogorsko-pravoslavne provenijencije samo pošteno evociraju sjećanja na dolaske muslimana-bošnjaka u „ njihove“ sredine, ne ranije, nego samo u periodu poslije drugoga svjetskog rata, kada se o nacionalnoj netrpeljivosti nije smjelo govoriti, ali je ona očito bila tu, u ljudima prisutna, i eksponirala se je, na veoma tragičan i neciviliziran način, početkom devedesetih godina, uprkos bratstvu i jedinstvu u koje su se mnogi kleli, ili krili. Zašto sada ponovo zabarušivati nešto, što se je očito i u dužem vremenskom periodu dešavalo. Crnoj Gori treba ta istina, zbog nje same prije svega, jer mi Muslimani-Bošnjaci o tome nemamo dileme, iako iz raznih razloga o tome ćutimo ili se neupuštamo u diskusiju o tome.

Dakle, i u to malo Crne Gore biva sve više i više muhamedanaca, dojučerašnjih Crnogoraca. Sa njima se iz raznih razloga nekako živi skupa, ali ne jedni sa drugima već jedni pored drugih. I vjerovatno bi to potrajalo da nije bilo dogadjaja iz 1700.g sa Danilom Petrovićem Njegošom koga Turci na vjeru uhvate i htjednu ga pogubiti, da ga Crnogorci i Zećani nisu otkupili za 3000 dukata.

Tada, uvrijedjeni i poniženi Danilo stane nagovarati svoje zemljake da ustanu protiv poturčenjaka, i pobiju sve koji se ne htjednu pokrstiti. Pitam se da li su ga ti isti poturčenjaci možda zarobljavali, ili mu ugrožavali život pa su trebali platiti srdžbu Danilovu, ili je srdžba bila jača od njegovog razuma te nije mogla duže čekati na „osvetu“ pravog krivca, tj Turke ili poturčenjake izvan Nahijske Crne Gore. Vjerujem da ovdje ne treba daljih komentara, jer je model „Turske krivice“ i dan danas u primjeni, što su mnogi po Bosni, Srbiji pa i Crnoj Gori, tokom devedesetih i te kako osjetili.

Godina ovog dogadjaja je veoma upitna - i to će još izvjesno vrijeme ostati tako, što i nije toliko bitno, jer se sve svodi na raspon od 1702-1705. godine.

O ratovima koji su vodjeni od 1706. pa nadalje, ovom prilikom neću govoriti, samo ću podsjetiti na zabilješku V.S. Karadžića da su jednom prilikom Crnogorci zarobili mnogo begova koje su mijenjali za svinje, „za svakog bega po jedan krmak“, (o Crnoj Gori- str.642). Slične „uvrede“ smo imali prilike da vidimo i ove 2001 g. u B.Luci, pri postavljanju kamena temeljca za Ferhat-pašinu džamiju.

Da se vratim temi.I vladika Danilo o tome napravi zapis, pa se on danas ipak negira kao neautentičan, plemenska i kolektivna usmena predanja na koja se inače u Crnoj Gori mnogo polaže, u ovom se slučaju („istraga poturica“) nenamjerno gleda kao na nesto što nema istorijsku dokaznu vrijednost, pa čak ni onda kada i P.P.Njegoš u veoma mučnom periodu za Crnu Goru opravdano izliva svoju mržnju i gorčinu protiv Turaka pretačući je u stihove Gorskog vijenca, koji jesu umjetnička priča za sebe, ali pobogu, zašto joj se i to baš u ovom milenijumu pokušava otrgnuti istorijska potka, kao da niko ništa ne vidi i niko ništa ne zna. Nisam uspio, još uvijek, da valjano i fizički obidjem dio Crne Gore desno od Crmnice i Skadarskog jezera, ali ono što sam nedavno vidio u Virpazaru, ispod nekadašnjeg grada Besca (Besac) me je po pitanju „Istrage“ frapiralo. Tu na jednoj istaknutoj stijeni odmah kada se predje most, stoji mermerna ploča i na njoj pretpostavljam na veličansvenom skupu na kojem je otkrivena piše “I ovdje se ljeta gospodnjeg 1702, na Badnje vece poklasmo s Turcima,

„ Po Crmnici Turke isjekosmo
i grad Besac s zemljom izravnismo;
sad ti nema u našu nahiju
obilježja od turskoga uha
do trupine ali razvaline.“

Geen opmerkingen: