zaterdag 20 oktober 2007

Bosnjaci odlucuju o nezavisnosti CG

21. mart 2006, Referendum u Crnoj Gori

BOŠNJACI ODLUČUJU O NEZAVISNOSTI

Piše: Anes DŽUNUZOVIĆ
Prema popisu stanovništva iz novembra 2003. godine u Crnoj Gori živi 672.656 stanovnika. Od tog broja Crnogoraca je 40,64 posto; Srba 30,01 posto; Bošnjaka 9,41 posto, a Muslimana 4,27 posto, no pošto su Bošnjaci i Muslimani jedan narod, kada ih gledamo spojeno, onda je to 13,66 posto; Albanaca je 7,09 posto; Hrvata 1, 05 posto itd.

Albanci i referendum
Na osnovu nacionalne strukture stanovništva Crne Gore može se značajno odrediti budućnost Crne Gore nakon referenduma za nezavisnost koji će biti održan 21. maja ove godine. Naime, i u vrijeme popisa stanovništva vođene su polemike oko nezavisnosti Crne Gore pa je način izjašnjavanja tada umnogome određen upravo tom polemikom. Oni koji su za nezavisnost izjasnili su se kao Crnogorci, a oni koji su za zajedničku državu sa Srbijom izjasnili su se kao Srbi. Pošto je Crnogoraca 10 posto više od Srba jasno je da je većina pravoslavnog življa u Crnoj Gori za nezavisnost. Međutim, to je nedostatan broj da bi se na referendumu mogla izglasati nezavisnost, pa ostaje da o sudbini Crne Gore odluče Bošnjaci sa Muslimanima i Albanci.

Što se tiče Albanaca izvjesno je da će oni dati glas za nezavisnost Crne Gore. Albanci u Crnoj Gori su dobro organizirani, nacionalno, politički, imaju povjerenja u svoje intelektualne i političke vođe i podržavaju ih i slušaju. Ne daju glasove drugim, nealbanskim, strankama, pa iako one sebe nazivaju građanskim i demokratskim. Sa druge strane ti predstavnici Albanaca vode dobru politiku i dobro brane interese svoga naroda. Oni su uspjeli da realiziraju neke ciljeve, da obezbijede zagarantovani broj poslanika u Parlamentu, da realiziraju pravo na jezik i obrazovanje na svom jeziku itd. Potvrdu da će Albanci podržati nezavisnost Crne Gore u više navrata je iznio i Mehmed Bardi, predsjednik Demokratskog saveza Albanaca, najjače albanske stranke u Crnoj Gori. Naravno, imajući na umu dobru organiziranost Albanaca oni će te glasove za nezavisnost dobro naplatiti od aktuelne crnogorske vlasti, na čelu sa Milom Đukanovićem, koja predstavlja blok koji želi nezavisnost. Neke od ambicija Albanaca jesu da prostor Malesije, odnosno prostor istočno od Podgorice koji naseljavaju većinom Albanci, a čiji je centar mjesto Tuzi, dobije status općine. Neke od drugih ambicija su veće učešće u pravosuđu, zdravstu, školstvu, kao i gradnja infrastrukture u krajevima gdje su Albanci većina. I nema sumnje da će Đukanović iz fonda namijenjenog za kampanju za nezavisnost Crne Gore izdvojiti novac za realiziranje ovih projekata, jer mu je jasna dobra organiziranost Albanaca, i to da ako Bardi kaže Albancima da ne glasaju za nezavisnost, da će oni to i uraditi.


Bošnjaci i referendum
Za razliku od Albanaca, kod Bošnjaka je situacija sasvim drukčija iako ih u Crnoj Gori ima duplo više od Albanaca. Bošnjaci su u potpunoj konfuziji, potpuno su obezglavljeni i neorganizirani, a upravo će oni odlučiti da li će Crna Gora biti nezavisna ili će ostati u zajednici sa Srbijom. Bošnjaci su potpuno politički neorganizirani još od 1993. i 1994. godine, kada je tadašnja vlast u Crnoj Gori, a to je ista struktura koja je i danas na vlasti samo sa dijelom promijenjenom politikom, pohapsila političke vođe Bošnjaka i držala ih po zatvorima godinu, dvije, dok nisu potpuno uništili volju i spremnost Bošnjaka na političko organiziranje. Nikada od tada Bošnjaci nisu uspjeli da se politički organiziraju na valjan način. Sa druge strane, najprije Slavko Perović iz Liberalne stranke Crne Gore, a onda i Milo Đukanović nakon raskida političkih veza sa Slobodanom Miloševićem, slatkom pričom, nažalost bez pokrića, pridobili su Bošnjake uz sebe. Danas su Bošnjaci, uključujući i Muslimane, uglavnom politički poslušnici Đukanovića i Krivokapića, odnosno, DPS-a i SDP-a, koji se malo razlikuju.

Dakle, Đukanović Bošnjacima nikad ništa nije pružio i dao, samo lažna obećanja i razdor, a dobio je potpune poslušnike koji će velikom većinom ispuniti svaku njegovu želju, pa i želju za nezavisnošću Crne Gore. Uvijek pred izbore Đukanović je obećavao novac i gradnju krajeva gdje su Bošnjaci većina, a to su Rožaje, Gusinje, Plav, mnoga sela oko Berana, Bijelog Polja, a nakon izbora od toga ne bude ništa. Uvijek mu predizborna platforma, usmjerena ka bošnjačkom dijelu glasača, bude: bolje da glasate za nas nego za svoje bošnjačke stranke, jer će to dovesti na vlast srpske partije, a ako bi one pobijedile, one bi vas onda protjerale. A dok su mogućnosti rata bile realnije, dok je još Milošević vladao Srbijom, govorio je i da će Bošnjake ako dođu na vlast srpske stranke pobiti. Za tu propagandu straha i neizvjesnosti među Bošnjacima Đukanović je uvijek koristio upravo ljude iz bošnjačkog korpusa, i do sada mu je ta metoda prolazila.

Razjedini pa vladaj

Đukanović: Ja imam recept za Bošnjake: Njih, čoče, treba ovako, pa ovako... rasčerečit!!!

A da bi Bošnjake potpuno pridobio sebi, Đukanović se koristio i drugim metodama, uglavnom prljavim. Tako je napravio Maticu muslimansku i na njeno čelo postavio Abdula Kurpejovića, da propagira stav po kojem u Crnoj Gori nema Bošnjaka, već su Muslimani, i ta je priča kod jednog dijela Bošnjaka prošla i napravila dodatni raskol i konfuziju. Naravno, nigdje se i nikad sam Đukanović, ili bilo ko iz njegove partije, nije umiješao zvanično u ove bošnjačko-muslimanske dileme.

Sljedeća negativna stvar koju je Đukanović uradio Bošnjacima, a koja je išla u prilog njemu i njegovim idejama, jeste podsticaj i podrška formiranju Islamske zajednice Crne Gore kojom se razbija Islamska zajednica Sandžaka, a samim tim i Bošnjaci dijele i prave sukobi među njima, a po osnovu toga da li žive u srbijanskom ili crnogorskom dijelu Sandžaka, odnosno, po osnovu toga da li žive u Srbiji ili Crnoj Gori. I bošnjački intelektualci u Crnoj Gori su također podvojeni i po pitanju političkog organiziranja Bošnjaka, i po pitanju vjerskog organiziranja, po pitanju nacionalne određenosti, po pitanju interesa Bošnjaka kada je u pitanju referendum. Većinu od njih Đukanović je pridobio za svoje ciljeve, pa i za nezavisnu Crnu Goru, imenujući ih za akademike Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, te na neke važne društvene i državne pozicije. Takvu, konfuznu, situaciju među Bošnjacima, a koju je najvećim dijelom sam izrežirao i napravio, Đukanović vješto koristi i medijskom propagandom, a i preko svojih bošnjačkih prijatelja, uspio je da potpuno pridobije Bošnjake uz sebe.
Bošnjaci u Crnoj Gori, većina običnog naroda, jednostavno i ne znaju šta su njihova prava i šta su njihovi interesi. Oni ne vide potrebu za svojim bosanskim jezikom u školama, u institucijama, potrebu za informiranjem na bosanskom jeziku, potrebu za svoji nacionalnim i vjerskim simbolima, potrebu za svojom kulturom i tradicijom. Sve su podredili Crnoj Gori. To je Đukanović uspio kroz sve ove godine da napravi, da Bošnjaci nemaju potrebu za bilo čim što ih određuje kao narod, kao naciju.

Dakle, dilema da li su Bošnjaci Crne Gore za nezavisnost ove zemlje ne postoji. Velika većina jeste, i to bez ikakve rezerve i bez ikakvih dodatnih zahtjeva i želja. Jednostavno, Bošnjaci slijepo vjeruju Đukanoviću i nezavisnoj Crnoj Gori, kao da ih u njoj čeka samo "med i mlijeko".

BNV i referendum
Pritom, ne treba samo osuđivati Đukanovića za nesvijest Bošnjaka, jer među onima koji su osviješćeni, kojima propaganda Đukanovića nije isprala mozak, te onim političkim, intelektualnim, vjerskim vođama u Novom Pazaru, pa konačno i Sarajevu, nema intelektualne ni političke snage, jake želje, a ni plana i strategije kojim bi se moglo utjecati na narod da shvati svoje prave interese. Te snage, prije svega, predstavlja Bošnjačko nacionalno vijeće Srbije i Crne Gore koje nije gotovo ništa uradilo na ovom pitanju iako je zvanično jedino odgovorno i obavezno da to uradi. Ovo
Vijeće na čelu sa Sulejmanom Ugljaninom je imalo mnogo godina na raspolaganju da napravi strategiju, metod i plan, kako da svom narodu u Crnoj Gori pokaže svoje prioritetne interese, a oni su bili da Crna Gora ostane u zajednici sa Srbijom kako se bošnjački korpus i Sandžak ne bi raspali. Međutim, ovo Vijeće to nije uradilo i probudilo se tek sada, nakon što je referendum raspisan, kada je kasno za bilo kakvu propagandu i buđenje nacionalne svijesti interesa među Bošnjacima u Crnoj Gori.

Daj šta daš
Ali, u Bošnjačkom nacionalnom vijeću bar su postali svjesni da sada više nema smisla pokušavati osvijestiti narod kako ne bi glasao za nezavisnost Crne Gore, i kako bi Sandžak i Bošnjaci u njemu ostali nepodijeljeni granicom, pa su odlučili bar da nastupe sa strategijom kojom će pokušati unovčiti bošnjačke glasove koji će biti dati nezavisnoj Crnoj Gori, kako bi dobili neka prava za Bošnjake u ovom dijelu Balkana. Tako je u Bijelom Polju održan okrugli sto sa temom "Položaj i ostvarivanje nacionalnih prava Bošnjaka u Crnoj Gori".

Zaključci sa ovog skupa, između ostalog, glase:
"Bošnjaci traže pravo na: slobodnu upotrebu svojih nacionalnih simbola, službenu upotrebu bosanskog jezika, obrazovanje u skladu sa nacionalnim vrijednostima, informiranje na svom jeziku, državnu zaštitu svoje kulturne baštine i tradicije, djelotvorno učešće u javnom životu, što podrazumijeva realnu i srazmjernu zastupljenost u institucijama sistema na lokalnom, regionalnom i republičkom nivou.

U rješavanju svog političko-pravnog statusa u Crnoj Gori Bošnjaci traže ustavne i zakonske garancije i mehanizme u skladu sa međunarodnim standardima, te Sandžak kao buduću modernu evropsku regiju kao uvjet za nesmetanu komunikaciju i prekograničnu saradnju." Ovaj zaključak predstavlja platformu koju Bošnjačko nacionalno vijeće želi pokušati ostvariti i dobiti ove zahtjeve, ili garancije za njihovo realiziranje, od crnogorske vlasti prije nego dođe do referenduma. Naravno, nudeći zauzvrat bošnjačke glasove za nezavisnost Crne Gore. Međutim, kao što smo već rekli, bošnjački glasovi u Crnoj Gori danas ne zavise više od stava Bošnjačkog nacionalnog vijeća, pa iako imaju dobru platformu teško da će je uspjeti realizirati kod vlasti Crne Gore, osim ako te vlasti ne budu pod međunarodnim pritiskom i ako međunarodni zvaničnici ne budu tražili od Đukanovića da riješi pitanje prava Bošnjaka u Crnoj gori. Razgovori, ili, možda pregovori Bošnjačkog nacionalnog vijeća sa vlastima u Crnoj Gori su otpočeli, a svjesni da nemaju velikog utjecaja u samom bošnjačkom korpusu u Crnoj Gori, predstavnici Vijeća vode razgovore i sa predstavnikom Evropske unije za pitanje referenduma U Crnoj Gori Miroslavom Lajčakom, tražeći međunarodnu podršku i pritisak na vlasti Crne Gore da ostvari prava Bošnjaka. Glavnu ulogu u pregovorima ispred Bošnjačkog nacionalnog vijeća vode Amer Halilović, potpredsjednik Vijeća, i Esad Džudžević, predsjednik Izvršnog odbora Vijeća.

Harun Hadžić i referendum
Za razliku od Bošnjačkog nacionalnog vijeća koje je shvatilo ili u najmanju ruku smatra, kada je upitanju određenost prema referendumu, da se više ne može utjecati na glasove Bošnjaka, pojedinci i pojedine, nažalost minorne, bošnjačke političke partije, pokušavaju i aktiviraju svoju propagandu za glasanje protiv referenduma. Iako bi to, generalno gledano, za cjelokupni bošnjački korpus na tom području, bilo najbolje rješenje, čini se da je kasno da se mijenja svijest u narodu. To je trebalo činiti ranije. Zbog toga su, čini se, uzaludni pokušaji Haruna Hadžića, jednog od najistaknutijih boraca za prava Bošnjaka u Crnoj Gori u zadnjih deceniju i pol i prvog čovjeka SDA Crne Gore sve dok nije uhapšen 1993. godine i svirepo mučen i prebijan danima po zatvorima Crne Gore i tada ratne Republike Srpske. Iako Hadžić istupa sa puno valjanih argumenata za očuvanje Sandžaka i nerazbijanje bošnjačkog korpusa, ipak se čini da čini Sizifov posao. Čak u dijelu bošnjačkog naroda može izazvati kontraefekat to što ruku spasa traži među političarima Crne Gore koji su prosrpski orijentirani, poput Predraga Bulatovića.

Licemjerstvo Rifata Rastodera
Pored Bošnjačkog nacionalnog vijeća i Haruna Hadžića, te ljudi okupljenih oko njega, i drugi bošnjački pojedinci, intelektualci, pa i članovi nekih partija iz vladajuće strukture pokušavaju Bošnjacima nametnuti svoja mišljenja o referendumu, o njihovim pravima i sl. Neki od njih to čine iz najbolje namjere, ali ima i onih koji pokušajima da se slatkorječivošću nametnu kao predstavnici Bošnjaka, zapravo žele da realizuju politiku Đukanovića. Jedan od njih je Rifat Rastoder, potpredsjednik Skupštine Crne Gore, vječiti borac za Crnu Goru, pa i onda kada je ta Crna Gora hapsila, mučila, protjerivala Bošnjake po Crnoj Gori, kada je Crna Gora ubijala Bošnjake po Bosni i Hercegovini. Taj Rastoder licemjerno se pokušava nametnuti Bošnjacima kao neko čije stavove trebaju slušati, a sve samo sa jednim ciljem- da Bošnjaci glasaju na referendumu za nezavisnost. Kao najveći bošnjački dušebrižnik Rastoder na forumu Bošnjaka/Muslimana, održanom u Podgorici, a sa raspravom o statusu Bošnjaka/Muslimana uoči i nakon referenduma, ekstra licemjerno kaže: "Imam snažan utisak da su Bošnjaci ponovo pod posebnom prizmom. Kao i devedesetih, kada je pokušana čak i fizička eliminacija Bošnjaka, i danas je poprilično onih, i to sa obje strane, unionističke i suverenističke (a sam Rastoder bi sve dao za suverenost, op. a.), koji na Bošnjake gledaju tek kao na potencijalni rezervoar glasova ili pak kao naglavne krivce za eventualni neuspjeh njihove opcije (to upravo radi on i njegovi politički istomišljenici okupljeni oko Đukanovića, op. a.). Sve primjetnija je i tendencija marginalizacije uloge Bošnjaka. Mi smo kao narod dio državotvornog bića, jednako izvoran i autohton koliko i svi ostali narodi koji tu žive. Zato niko nema pravo da nas uslovljava ili obilježava. Zbog potomaka ne bismo smjeli dozvoliti da nas bilo ko ili bilo šta isključi iz procesa odlučivanja, niti bismo smjeli sami sebe isključiti."

Odgovornost inteligencije
Dio odgovornosti za svijest i stanje Bošnjaka u Crnoj Gori, te za budućnost Sandžaka i bošnjačkog korpusa u njemu, na sebe treba preuzeti i Islamska zajednica Sandžaka. Iako njihove mogućnosti nisu bile velike, ipak se moglo djelovati preko imama, hatiba, da osvješćuju i pozivaju Bošnjake na jedinstvo i na bratstvo, bez obzira je li živi sa crnogorske ili sa srpske strane "Mehova krša" (granica između Srbije i Crne Gore, op. a.).

Posebnu historijsku odgovornost, za budućnost Sandžaka i Bošnjaka u tom kraju, imat će bošnjačka inteligencija u Crnoj Gori. Većina njih, oni najobrazovaniji, najistaknutiji u svom naučnom i kulturnom radu, pristrasno su stali na stranu suverene Crne Gore, ne uključujući se čak ni u rasprave, okrugle stolove i forume o pitanju kako da se Bošnjaci odrede prema referendumu i o pitanjima statusa Bošnjaka prije i poslije referenduma, a koji se ovih dana organiziraju.

Posljednja šansa
Dakle, dilema o tome kako će Bošnjaci glasati na referendumu ne postoji. Jedino pitanje kada se radi o Bošnjacima i referendumu jeste šta će oni dobiti od toga što će glasati za nezavisnost Crne Gore!? Običan Bošnjak u Crnoj Gori ništa i ne očekuje i ništa ne traži. Milo Đukanović je svojim radom, svojom mudrom, licemjernom, često svirepom, ali skrivenom politikom prema Bošnjacima došao u poziciju da mu se bezrezervno vjeruje. Da mu Bošnjaci daju glasove iz ideoloških razloga, bez ikakvih uzvratnih zahtjeva i koristi. Tako će biti i sada. Međutim, koliko će u svemu ovome bošnjačke organizacije i pojedinci uspjeti ostvariti neka istinska, zakonom regulirana i u praksi implementirana prava, znat će se 21. maja, kada referendum bude održan. Što se uspije do tada postići, uspije, poslije toga kako god i šta god da bude sa Crnom Gorom, Bošnjake više niko neće vidjeti. Pa ako se budu izborili za neka prava i imat će ih, a ako ne budu i neće. Sigurno im Milo Đukanović, ako mu izglasaju nezavisnost, naknadno neće ništa dobrog donijeti i dati, kao što nije i proteklih izbora kada su ga dovodili na vlast. A, posebno, ništa dobrog ne mogu očekivati od druge strane, koja je protiv odvajanja Crne Gora, a koja će, realno je, ukoliko se ne izglasa samostalnost Crne Gore imati jak vjetar u leđa i gotovo izvjesnu pobjedu na izborima koji će biti održani najesen. Tako da se sada sve bošnjačke političke, intelektualne i vjerske snage Crne Gore i Sandžaka, trebaju usmjeriti ka uvođenju i realiziranju ustavnih i zakonskih prava za Bošnjake, i to do referenduma, jer poslije će sigurno biti kasno. Ulogu u tome trebale bi imati i bošnjačke političke i intelektualne snage iz Bosne i Hercegovine. One su to trebale uraditi i ranije, a ovo je posljednji voz, pa ga treba uhvatiti, ili biti spreman za historijsku odgovornost.

Geen opmerkingen: