U kandzama orla

4. novembar 2007.
Reagiranje na tekst dr. Sefera Međedovića: „Novi Ustav Crne Gore"

ŠTA DRŽI U KANDŽAMA ORAO SA C.G. GRBA


Piše: Šemso AGOVIĆ
Još se nisu slegli odjeci 'naučnih' otkrića dr. Adnana Čirgića o crnogorskom jeziku podgoričkih muslimana, a već na scenu stupa novi 'ekspert', ovaj put s područja crnogorske ustavnopravne regulative – prof. dr. Sefer Međedović. Njegova apologetska analiza novog crnogorskog ustava premašuje sva dosadašnja upinjanja bihorskih intelektualaca da se na djelu pokažu kao istinski i pouzdani pioni i marionete crnogorskog režima. Pažnja: to slatkorječivo popovanje bi moglo izazvati sveopšti egzodus Bošnjaka iz vascijelog svijeta, usmjeren ka jednoj jedinoj destinaciji, Mekki demokratije i blagostanja, oazi ljudskih prava i građanskih sloboda – Crnoj Gori – eto takav je taj ustav, kune se dr. Međedović, samo saznaju li Bošnjaci za to. Uz to, hvali se dr. Međedović, na grbu Crne Gore nema nikakvih vjerskih obilježja, znači - nikakvih krstova, od kojih Bošnjaci inače opravdano strahuju, jer su pod njima mnogo muke vidjeli. Istina, marginalna stvar kao što je sadržaj u kandžama dvoglavog orla sa crnogorskog grba jednog tako visokog naučnika kao što je prof. dr. Međedović ne zanima; u pitanju je očigledno neka nevažna ornamentika, puki hir dokonih crtača grbova.

Ako pretpostavimo da prof. dr. Međedović ne fantazira, nego zaista vjeruje u ono što piše, onda njegovu analizu možemo nazvati popovanjem, ali ne i popovlukom, kako neko reče. Treba ipak razumjeti da čovjek ne zna šta piše (Bože, oprosti mu!) i ne vidi jasno kako grbovi izgledaju. (Jedan njegov zemljak je svojevremeno javno izjavio da je spreman živjeti pod zastavom od šesnaest krstova, samo da je njemu dobro).

Opet, ako pretpostavimo da nemamo razloga ne vjerovati ekspertu Međedoviću o Crnoj Gori kao Utopiji, postavlja se pitanje kako to Bošnjaci Crne Gore odjednom dostigoše tako visok stepen prava, individualnih i kolektivnih, kao nigdje u svijetu! Pošto dr. Međedović to nije elaborirao, ostaje nam da špekuliramo: možda je to puki samarićanski potez ozloglašenog crnogorskog režima, koji svoj – po Međedoviću – viteški uspon želi ukrasiti jednim takvim gestom, da bi ta sjajni 'uspjeh' bio još sjajniji. Moguće je da crnogorski režim osjeća strašnu grižu savjesti zbog svojih nedavnih zločina – od deportacije izbjeglih Bošnjaka, preko bukovičkog genocida, hapšenja i mučenja bihorskih intelektualaca, Kaluđerskog laza… pa želi sebe lustrirati i savjest oprati… Ili se možda jednostavno desilo kakvo drugo čudo, pa će se Bošnjaci u Crnoj Gori usrećiti i svoju budućnost obezbijediti, a Bihor će izaći iz srednjovjekovnog ekonomskog mraka i postati dio Evrope.

Špekulacijama kraja nema, ali ostaju samo one…

Istraga poturica

Istrage poturica ne samo da je bilo, već je ona do skora bila u toku

"Dakle moja je namjera da svojim viđenjem ovog pitanja pomognem „istinu o istrazi“, jer ona zasigurno nije samo onakva kakvom je vide mislioci crnogorsko-pravoslavne provenijencije, niti se ona kao samo takva može nametnuti i prihvatiti kao univerzalna i definitivna. "

Čudno je to kako se danas, uistinu velikani crnogorske misli olahko upuštaju u avanturu koju bih ja nazvao „Zametanje tragova„ o istrazi poturica. Još čudnije je razumjeti zašto to čine, naročito danas, tj. U današnje vrijeme kada je univerzalna istina o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti skoro dokučena i dostupna svima koji je žele saznati.

Kao što je nebeski mit o srpstvu, Kosovu, Milošu itd. skoro u potpunosti uspješno inkorporiran u genetski kod srpske populacije, sa Gorskim vijencem kao prenosiocem tog koda na mladje, tako je i osjećaj „Turske krivice„ ugradjen u genetsko nasljedje Muslimana-Bošnjaka koji žive u Crnoj Gori i Srbiji, a ta i takva „Turska krivica“ je redovno predočavana opet i nanovo preko Gorskog vijenca i njegovog obaveznog učenja napamet, kako slučajno nebi taj dio genotipa izblijedio, ili se istrošio. Dakako da je sve to dobijalo kroz odredjene istorijske momente i svoju aktivnu konkretizaciju, ponajprije za vrijeme ratova koji su u toku ova dva stoljeća iza nas.

Djelimična iskrenost i intelektualno poštenje Prof. N. Kilibarde o ovom pitanju me je podstakla da aktivnije razmišljam o „Istrazi poturica“, jer, izvan Prof.E. Mušovića, nisam vidio da se iko od kompetentnih muslimansko-bošnjaških istraživača, prije svega iz Crne Gore želi(o) ozbiljno baviti ovim problemom. Dakle moja je namjera da svojim viđenjem ovog pitanja pomognem „istinu o istrazi“, jer ona zasigurno nije samo onakva kakvom je vide mislioci crnogorsko-pravoslavne provenijencije, niti se ona kao samo takva može nametnuti i prihvatiti kao univerzalna i definitivna.

Dakle, ovdje je potreban dijalog. Demokratski otvoren, iskren, pošten i kompetentan. Što se kompetencije tiče, dozvoljavam naravno da je kompetentnije mišljenje istoričara o ovom pitanju, ali dok se ne pojave i njihova mišljenja neka ovo bude dio doprinosa ovom veoma značajnom dogadjaju u istoriji Crne Gore, kojeg je potrebno rasvijetliti i čista obraza nastaviti dalje gradjenje demokratske i multikulturne C. Gore. Jeli o ovome dogadjaju Crnoj Gori potrebno ćutanje muslimansko-bošnjačkih intelektualaca? Zašto je crnogorskim intelektualcima (ako jeste) potrebno dokazivanje da „istrage“ nije bilo? Čime se to u aktuelnim raspravama dokazuje da „istraga“ nije postojala? Kakav je to istorijski ili administrativni „dokument“ potrebno predočiti da bi se „istraga“potvrdila? Ova i niz sličnih pitanja su me potakla da se konkretnije pozabavim ovim pitanjem.

Crnogorci jesu junački narod, koji je iako malobrojan (oko sto hiljada duša) kroz duži period turske vladavine, u veoma lošim, rekao bih katastrofalnim ambijentalno-političkim uslovima tadašnje Nahijske Crne Gore, uspio da opstane i kasnije kada su se ukupne političke prilike u Evropi znatno promijenile na štetu Turske carevine obezbijedi sebi slobodu na duži period. Posmatrajući sva ta tragična i teška dešavanja kroz koja prolazi crnogorski narod u tom vremenu ne može se, a ne priznati da je rijetko koja populacija u Evropi nešto slično mogla da izdrži i istraje na putu odbrane i težnje za oslobadjanjem. Srbija je, primjera radi u nekoliko navrata sa kompletnom „vladom“ i stanovništvom napuštala svoju teritoriju, znači predavala je osvajačima, i na taj način sačuvala opstanak. Crna Gora nije uzmicala pred neuporedivo nadmoćnijim osvajačem, bar ne na takav način, i u tom smislu to treba priznati kao izuzetno junaštvo i hrabrost.

Tih sto hiljada duša u tadašnjoj Crnoj Gori je, u toku 120 godina, tri puta bilo i fizički ugroženo (do nestanka) od strane Turaka; “-Kako su Turci tj. Sulejman paša, 1623 g. spalili crkvu, manastir i druge građevine koje je podigao Ivan Crnojević, napuste ovu divlju i siromašnu zemlju u kojoj nije bilo nikakvijeh varoši i uopšte nikakve prilike da bi svoje navike zadovoljili, i vrate se natrag (u Podgoricu i Žabljak); ili-Pošto ovako svu zemlju unakrs opustoše, popale i opljačkaju, napuste je, i Crnogorci, koji su ostali u životu, sidju s planina, podignu kuće i stanu živjeti kao prije-V.S. Karadžić - Montenegro und die Montenegriner str.47...Pored toga i Mletci su bili tu na pragu, kao uvijek prijeteća opasnost, pa Francuzi i tako redom.

Ta vremena treba u tom kontekstu i shvatati. Ogorčenje i neprijateljstvo takodje. Ali, zašto zataškavati postojanje dogovora u narodu o neprestanoj istrazi “(do istrage vaše ili naše)“ Crna Gora, sabijena u četiri nahije, sa formalnom nezavisnošću od Turske, u periodu poslije razaranja 1623 godine, biva do kraja ovog stoljeća naseljena sa oko 850 pripadnika muhamedanskog zakona. Medju njima je bilo i poturčenih crnogorsko-nahijskih plemena.

Ta je činjenica dodatno ugrožavala Crnogorce u smislu - Turci svugdje pa eto i na ovo malo zemlje pravoslavne, što je preostalo sve se više šire (kote). Mržnja prema poturicama, koja se izražava u stihovima Gorskog vijenca je socoiloški posmatrano normalna pojava. Neka čitaoci Crnogorsko-pravoslavne provenijencije samo pošteno evociraju sjećanja na dolaske muslimana-bošnjaka u „ njihove“ sredine, ne ranije, nego samo u periodu poslije drugoga svjetskog rata, kada se o nacionalnoj netrpeljivosti nije smjelo govoriti, ali je ona očito bila tu, u ljudima prisutna, i eksponirala se je, na veoma tragičan i neciviliziran način, početkom devedesetih godina, uprkos bratstvu i jedinstvu u koje su se mnogi kleli, ili krili. Zašto sada ponovo zabarušivati nešto, što se je očito i u dužem vremenskom periodu dešavalo. Crnoj Gori treba ta istina, zbog nje same prije svega, jer mi Muslimani-Bošnjaci o tome nemamo dileme, iako iz raznih razloga o tome ćutimo ili se neupuštamo u diskusiju o tome.

Dakle, i u to malo Crne Gore biva sve više i više muhamedanaca, dojučerašnjih Crnogoraca. Sa njima se iz raznih razloga nekako živi skupa, ali ne jedni sa drugima već jedni pored drugih. I vjerovatno bi to potrajalo da nije bilo dogadjaja iz 1700.g sa Danilom Petrovićem Njegošom koga Turci na vjeru uhvate i htjednu ga pogubiti, da ga Crnogorci i Zećani nisu otkupili za 3000 dukata.

Tada, uvrijedjeni i poniženi Danilo stane nagovarati svoje zemljake da ustanu protiv poturčenjaka, i pobiju sve koji se ne htjednu pokrstiti. Pitam se da li su ga ti isti poturčenjaci možda zarobljavali, ili mu ugrožavali život pa su trebali platiti srdžbu Danilovu, ili je srdžba bila jača od njegovog razuma te nije mogla duže čekati na „osvetu“ pravog krivca, tj Turke ili poturčenjake izvan Nahijske Crne Gore. Vjerujem da ovdje ne treba daljih komentara, jer je model „Turske krivice“ i dan danas u primjeni, što su mnogi po Bosni, Srbiji pa i Crnoj Gori, tokom devedesetih i te kako osjetili.

Godina ovog dogadjaja je veoma upitna - i to će još izvjesno vrijeme ostati tako, što i nije toliko bitno, jer se sve svodi na raspon od 1702-1705. godine.

O ratovima koji su vodjeni od 1706. pa nadalje, ovom prilikom neću govoriti, samo ću podsjetiti na zabilješku V.S. Karadžića da su jednom prilikom Crnogorci zarobili mnogo begova koje su mijenjali za svinje, „za svakog bega po jedan krmak“, (o Crnoj Gori- str.642). Slične „uvrede“ smo imali prilike da vidimo i ove 2001 g. u B.Luci, pri postavljanju kamena temeljca za Ferhat-pašinu džamiju.

Da se vratim temi.I vladika Danilo o tome napravi zapis, pa se on danas ipak negira kao neautentičan, plemenska i kolektivna usmena predanja na koja se inače u Crnoj Gori mnogo polaže, u ovom se slučaju („istraga poturica“) nenamjerno gleda kao na nesto što nema istorijsku dokaznu vrijednost, pa čak ni onda kada i P.P.Njegoš u veoma mučnom periodu za Crnu Goru opravdano izliva svoju mržnju i gorčinu protiv Turaka pretačući je u stihove Gorskog vijenca, koji jesu umjetnička priča za sebe, ali pobogu, zašto joj se i to baš u ovom milenijumu pokušava otrgnuti istorijska potka, kao da niko ništa ne vidi i niko ništa ne zna. Nisam uspio, još uvijek, da valjano i fizički obidjem dio Crne Gore desno od Crmnice i Skadarskog jezera, ali ono što sam nedavno vidio u Virpazaru, ispod nekadašnjeg grada Besca (Besac) me je po pitanju „Istrage“ frapiralo. Tu na jednoj istaknutoj stijeni odmah kada se predje most, stoji mermerna ploča i na njoj pretpostavljam na veličansvenom skupu na kojem je otkrivena piše “I ovdje se ljeta gospodnjeg 1702, na Badnje vece poklasmo s Turcima,

„ Po Crmnici Turke isjekosmo
i grad Besac s zemljom izravnismo;
sad ti nema u našu nahiju
obilježja od turskoga uha
do trupine ali razvaline.“

Bosnjaci i nezavosnost CG

23. mart 2006, Rožaje

Bošnjačka stranka odlučila da podrži crnogorsku nezavisnost uz jedan uslov

DAJTE NAM PRAVA, GLASAĆEMO ZA SAMOSTALNU DRŽAVU CRNU GORU

Glavni odbor Bošnjačke stranke odlučio je juče, većinom glasova, na sjednici u Rožajama, da podrži blok za nezavisnost, koji predvodi premijer Milo Đukanović, ali pod uslovom da crnogorska vlast do 30. aprila ispuni određene uslove, saopšteno je iz ove nacionalne partije.

Lider Bošnjačke stranke Rafet Husović je precizirao da se te obaveze Vlade u Podgorici, prije svega, odnose na usvajanje zakona o pravima manjina, kao i o garantovanim mandatima u crnogorskom Parlamentu za Bošnjake-Muslimane, koji čine oko 15 odsto stanovništva Crne Gore.On je istakao da je lista bošnjačkih zahtjeva poduža i da sadrži i slijedeća neriješena statusna pitanja:

„Mi tražimo i da izvorno, procentualno i srazmjerno budemo zastupljeni na svim nivoima odlučivanja, takoreći od običnog policajca pa do Vlade, kao i poštovanje naših prava na jezik, obrazovanje, kulturu, tradiciju, informisanje.
Također smatramo da se treba konstituisati prekogranična regija Sandžak, koja bi bila most spajanja, a ne zid razdvajanja ove dvije države, bez obzira da li će one nastaviti život kao samostalne države ili u zajednici. Sada je na potezu crnogorska vlast", dodao je Husović.

Direktor Centra za interetničke odnose „PAX" Džemal Perović je u izjavi za DW kazao da su zahtjevi Bošnjaka opravdani On je upozorio da će sadašnja uslovna podrška Bošnjaka suverenističkom bloku biti povučena ako Đukanovićeva Vlada ostane pri stavu da zakon o manjinama treba usvojiti nakon referenduma.
„To je neozbiljan pristup ako se zna da iz suprotnog bloka traju optužbe da se uz pomoć glasova manjina Đukanović održava na vlasti i da, takođe glasovima manjina, želi da odvoji Crnu Goru od Srbije. Uostalom, sve zemlje u okruženju imaju zakon o manjinama." kaže Džemal Perović.

Inače, čelnici Bošnjačke stranke su u nekoliko navrata prethodnih dana razgovarali i sa liderima unionističkog bloka, odnosno sa predstavnicima partija koje se zalažu za očuvanje Državne zajednice Srbija i Crna Gora. Razgovori su, po riječima obje strane, bili otvoreni i korektni, što je veoma važno u slučaju da se građani Crne Gore 21. maja većinski opredjele za opstanak u zajedničkoj državi sa Srbijom.

Za takvu opciju snažno se zalažu i lobiraju sve stranke i institucije Bošnjaka iz Srbije, dok je Stranka demokratske akcije Bosne i Hercegovine saopštila da Bošnjaci u Crnoj Gori sami treba da odluče da li će na referendumu glasati za ili protiv nezavisnosti Crne Gore.

„Mi tražimo i da izvorno, procentualno i srazmjerno budemo zastupljeni na svim nivoima odlučivanja, takoreći od običnog policajca pa do Vlade, kao i poštovanje naših prava na jezik, obrazovanje, kulturu, tradiciju, informisanje.

Također smatramo da se treba konstituisati prekogranična regija Sandžak, koja bi bila most spajanja, a ne zid razdvajanja ove dvije države, bez obzira da li će one nastaviti život kao samostalne države ili u zajednici. Sada je na potezu crnogorska vlast", dodao je Husović.

bron: D-welle

Bosnjaci odlucuju o nezavisnosti CG

21. mart 2006, Referendum u Crnoj Gori

BOŠNJACI ODLUČUJU O NEZAVISNOSTI

Piše: Anes DŽUNUZOVIĆ
Prema popisu stanovništva iz novembra 2003. godine u Crnoj Gori živi 672.656 stanovnika. Od tog broja Crnogoraca je 40,64 posto; Srba 30,01 posto; Bošnjaka 9,41 posto, a Muslimana 4,27 posto, no pošto su Bošnjaci i Muslimani jedan narod, kada ih gledamo spojeno, onda je to 13,66 posto; Albanaca je 7,09 posto; Hrvata 1, 05 posto itd.

Albanci i referendum
Na osnovu nacionalne strukture stanovništva Crne Gore može se značajno odrediti budućnost Crne Gore nakon referenduma za nezavisnost koji će biti održan 21. maja ove godine. Naime, i u vrijeme popisa stanovništva vođene su polemike oko nezavisnosti Crne Gore pa je način izjašnjavanja tada umnogome određen upravo tom polemikom. Oni koji su za nezavisnost izjasnili su se kao Crnogorci, a oni koji su za zajedničku državu sa Srbijom izjasnili su se kao Srbi. Pošto je Crnogoraca 10 posto više od Srba jasno je da je većina pravoslavnog življa u Crnoj Gori za nezavisnost. Međutim, to je nedostatan broj da bi se na referendumu mogla izglasati nezavisnost, pa ostaje da o sudbini Crne Gore odluče Bošnjaci sa Muslimanima i Albanci.

Što se tiče Albanaca izvjesno je da će oni dati glas za nezavisnost Crne Gore. Albanci u Crnoj Gori su dobro organizirani, nacionalno, politički, imaju povjerenja u svoje intelektualne i političke vođe i podržavaju ih i slušaju. Ne daju glasove drugim, nealbanskim, strankama, pa iako one sebe nazivaju građanskim i demokratskim. Sa druge strane ti predstavnici Albanaca vode dobru politiku i dobro brane interese svoga naroda. Oni su uspjeli da realiziraju neke ciljeve, da obezbijede zagarantovani broj poslanika u Parlamentu, da realiziraju pravo na jezik i obrazovanje na svom jeziku itd. Potvrdu da će Albanci podržati nezavisnost Crne Gore u više navrata je iznio i Mehmed Bardi, predsjednik Demokratskog saveza Albanaca, najjače albanske stranke u Crnoj Gori. Naravno, imajući na umu dobru organiziranost Albanaca oni će te glasove za nezavisnost dobro naplatiti od aktuelne crnogorske vlasti, na čelu sa Milom Đukanovićem, koja predstavlja blok koji želi nezavisnost. Neke od ambicija Albanaca jesu da prostor Malesije, odnosno prostor istočno od Podgorice koji naseljavaju većinom Albanci, a čiji je centar mjesto Tuzi, dobije status općine. Neke od drugih ambicija su veće učešće u pravosuđu, zdravstu, školstvu, kao i gradnja infrastrukture u krajevima gdje su Albanci većina. I nema sumnje da će Đukanović iz fonda namijenjenog za kampanju za nezavisnost Crne Gore izdvojiti novac za realiziranje ovih projekata, jer mu je jasna dobra organiziranost Albanaca, i to da ako Bardi kaže Albancima da ne glasaju za nezavisnost, da će oni to i uraditi.


Bošnjaci i referendum
Za razliku od Albanaca, kod Bošnjaka je situacija sasvim drukčija iako ih u Crnoj Gori ima duplo više od Albanaca. Bošnjaci su u potpunoj konfuziji, potpuno su obezglavljeni i neorganizirani, a upravo će oni odlučiti da li će Crna Gora biti nezavisna ili će ostati u zajednici sa Srbijom. Bošnjaci su potpuno politički neorganizirani još od 1993. i 1994. godine, kada je tadašnja vlast u Crnoj Gori, a to je ista struktura koja je i danas na vlasti samo sa dijelom promijenjenom politikom, pohapsila političke vođe Bošnjaka i držala ih po zatvorima godinu, dvije, dok nisu potpuno uništili volju i spremnost Bošnjaka na političko organiziranje. Nikada od tada Bošnjaci nisu uspjeli da se politički organiziraju na valjan način. Sa druge strane, najprije Slavko Perović iz Liberalne stranke Crne Gore, a onda i Milo Đukanović nakon raskida političkih veza sa Slobodanom Miloševićem, slatkom pričom, nažalost bez pokrića, pridobili su Bošnjake uz sebe. Danas su Bošnjaci, uključujući i Muslimane, uglavnom politički poslušnici Đukanovića i Krivokapića, odnosno, DPS-a i SDP-a, koji se malo razlikuju.

Dakle, Đukanović Bošnjacima nikad ništa nije pružio i dao, samo lažna obećanja i razdor, a dobio je potpune poslušnike koji će velikom većinom ispuniti svaku njegovu želju, pa i želju za nezavisnošću Crne Gore. Uvijek pred izbore Đukanović je obećavao novac i gradnju krajeva gdje su Bošnjaci većina, a to su Rožaje, Gusinje, Plav, mnoga sela oko Berana, Bijelog Polja, a nakon izbora od toga ne bude ništa. Uvijek mu predizborna platforma, usmjerena ka bošnjačkom dijelu glasača, bude: bolje da glasate za nas nego za svoje bošnjačke stranke, jer će to dovesti na vlast srpske partije, a ako bi one pobijedile, one bi vas onda protjerale. A dok su mogućnosti rata bile realnije, dok je još Milošević vladao Srbijom, govorio je i da će Bošnjake ako dođu na vlast srpske stranke pobiti. Za tu propagandu straha i neizvjesnosti među Bošnjacima Đukanović je uvijek koristio upravo ljude iz bošnjačkog korpusa, i do sada mu je ta metoda prolazila.

Razjedini pa vladaj

Đukanović: Ja imam recept za Bošnjake: Njih, čoče, treba ovako, pa ovako... rasčerečit!!!

A da bi Bošnjake potpuno pridobio sebi, Đukanović se koristio i drugim metodama, uglavnom prljavim. Tako je napravio Maticu muslimansku i na njeno čelo postavio Abdula Kurpejovića, da propagira stav po kojem u Crnoj Gori nema Bošnjaka, već su Muslimani, i ta je priča kod jednog dijela Bošnjaka prošla i napravila dodatni raskol i konfuziju. Naravno, nigdje se i nikad sam Đukanović, ili bilo ko iz njegove partije, nije umiješao zvanično u ove bošnjačko-muslimanske dileme.

Sljedeća negativna stvar koju je Đukanović uradio Bošnjacima, a koja je išla u prilog njemu i njegovim idejama, jeste podsticaj i podrška formiranju Islamske zajednice Crne Gore kojom se razbija Islamska zajednica Sandžaka, a samim tim i Bošnjaci dijele i prave sukobi među njima, a po osnovu toga da li žive u srbijanskom ili crnogorskom dijelu Sandžaka, odnosno, po osnovu toga da li žive u Srbiji ili Crnoj Gori. I bošnjački intelektualci u Crnoj Gori su također podvojeni i po pitanju političkog organiziranja Bošnjaka, i po pitanju vjerskog organiziranja, po pitanju nacionalne određenosti, po pitanju interesa Bošnjaka kada je u pitanju referendum. Većinu od njih Đukanović je pridobio za svoje ciljeve, pa i za nezavisnu Crnu Goru, imenujući ih za akademike Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, te na neke važne društvene i državne pozicije. Takvu, konfuznu, situaciju među Bošnjacima, a koju je najvećim dijelom sam izrežirao i napravio, Đukanović vješto koristi i medijskom propagandom, a i preko svojih bošnjačkih prijatelja, uspio je da potpuno pridobije Bošnjake uz sebe.
Bošnjaci u Crnoj Gori, većina običnog naroda, jednostavno i ne znaju šta su njihova prava i šta su njihovi interesi. Oni ne vide potrebu za svojim bosanskim jezikom u školama, u institucijama, potrebu za informiranjem na bosanskom jeziku, potrebu za svoji nacionalnim i vjerskim simbolima, potrebu za svojom kulturom i tradicijom. Sve su podredili Crnoj Gori. To je Đukanović uspio kroz sve ove godine da napravi, da Bošnjaci nemaju potrebu za bilo čim što ih određuje kao narod, kao naciju.

Dakle, dilema da li su Bošnjaci Crne Gore za nezavisnost ove zemlje ne postoji. Velika većina jeste, i to bez ikakve rezerve i bez ikakvih dodatnih zahtjeva i želja. Jednostavno, Bošnjaci slijepo vjeruju Đukanoviću i nezavisnoj Crnoj Gori, kao da ih u njoj čeka samo "med i mlijeko".

BNV i referendum
Pritom, ne treba samo osuđivati Đukanovića za nesvijest Bošnjaka, jer među onima koji su osviješćeni, kojima propaganda Đukanovića nije isprala mozak, te onim političkim, intelektualnim, vjerskim vođama u Novom Pazaru, pa konačno i Sarajevu, nema intelektualne ni političke snage, jake želje, a ni plana i strategije kojim bi se moglo utjecati na narod da shvati svoje prave interese. Te snage, prije svega, predstavlja Bošnjačko nacionalno vijeće Srbije i Crne Gore koje nije gotovo ništa uradilo na ovom pitanju iako je zvanično jedino odgovorno i obavezno da to uradi. Ovo
Vijeće na čelu sa Sulejmanom Ugljaninom je imalo mnogo godina na raspolaganju da napravi strategiju, metod i plan, kako da svom narodu u Crnoj Gori pokaže svoje prioritetne interese, a oni su bili da Crna Gora ostane u zajednici sa Srbijom kako se bošnjački korpus i Sandžak ne bi raspali. Međutim, ovo Vijeće to nije uradilo i probudilo se tek sada, nakon što je referendum raspisan, kada je kasno za bilo kakvu propagandu i buđenje nacionalne svijesti interesa među Bošnjacima u Crnoj Gori.

Daj šta daš
Ali, u Bošnjačkom nacionalnom vijeću bar su postali svjesni da sada više nema smisla pokušavati osvijestiti narod kako ne bi glasao za nezavisnost Crne Gore, i kako bi Sandžak i Bošnjaci u njemu ostali nepodijeljeni granicom, pa su odlučili bar da nastupe sa strategijom kojom će pokušati unovčiti bošnjačke glasove koji će biti dati nezavisnoj Crnoj Gori, kako bi dobili neka prava za Bošnjake u ovom dijelu Balkana. Tako je u Bijelom Polju održan okrugli sto sa temom "Položaj i ostvarivanje nacionalnih prava Bošnjaka u Crnoj Gori".

Zaključci sa ovog skupa, između ostalog, glase:
"Bošnjaci traže pravo na: slobodnu upotrebu svojih nacionalnih simbola, službenu upotrebu bosanskog jezika, obrazovanje u skladu sa nacionalnim vrijednostima, informiranje na svom jeziku, državnu zaštitu svoje kulturne baštine i tradicije, djelotvorno učešće u javnom životu, što podrazumijeva realnu i srazmjernu zastupljenost u institucijama sistema na lokalnom, regionalnom i republičkom nivou.

U rješavanju svog političko-pravnog statusa u Crnoj Gori Bošnjaci traže ustavne i zakonske garancije i mehanizme u skladu sa međunarodnim standardima, te Sandžak kao buduću modernu evropsku regiju kao uvjet za nesmetanu komunikaciju i prekograničnu saradnju." Ovaj zaključak predstavlja platformu koju Bošnjačko nacionalno vijeće želi pokušati ostvariti i dobiti ove zahtjeve, ili garancije za njihovo realiziranje, od crnogorske vlasti prije nego dođe do referenduma. Naravno, nudeći zauzvrat bošnjačke glasove za nezavisnost Crne Gore. Međutim, kao što smo već rekli, bošnjački glasovi u Crnoj Gori danas ne zavise više od stava Bošnjačkog nacionalnog vijeća, pa iako imaju dobru platformu teško da će je uspjeti realizirati kod vlasti Crne Gore, osim ako te vlasti ne budu pod međunarodnim pritiskom i ako međunarodni zvaničnici ne budu tražili od Đukanovića da riješi pitanje prava Bošnjaka u Crnoj gori. Razgovori, ili, možda pregovori Bošnjačkog nacionalnog vijeća sa vlastima u Crnoj Gori su otpočeli, a svjesni da nemaju velikog utjecaja u samom bošnjačkom korpusu u Crnoj Gori, predstavnici Vijeća vode razgovore i sa predstavnikom Evropske unije za pitanje referenduma U Crnoj Gori Miroslavom Lajčakom, tražeći međunarodnu podršku i pritisak na vlasti Crne Gore da ostvari prava Bošnjaka. Glavnu ulogu u pregovorima ispred Bošnjačkog nacionalnog vijeća vode Amer Halilović, potpredsjednik Vijeća, i Esad Džudžević, predsjednik Izvršnog odbora Vijeća.

Harun Hadžić i referendum
Za razliku od Bošnjačkog nacionalnog vijeća koje je shvatilo ili u najmanju ruku smatra, kada je upitanju određenost prema referendumu, da se više ne može utjecati na glasove Bošnjaka, pojedinci i pojedine, nažalost minorne, bošnjačke političke partije, pokušavaju i aktiviraju svoju propagandu za glasanje protiv referenduma. Iako bi to, generalno gledano, za cjelokupni bošnjački korpus na tom području, bilo najbolje rješenje, čini se da je kasno da se mijenja svijest u narodu. To je trebalo činiti ranije. Zbog toga su, čini se, uzaludni pokušaji Haruna Hadžića, jednog od najistaknutijih boraca za prava Bošnjaka u Crnoj Gori u zadnjih deceniju i pol i prvog čovjeka SDA Crne Gore sve dok nije uhapšen 1993. godine i svirepo mučen i prebijan danima po zatvorima Crne Gore i tada ratne Republike Srpske. Iako Hadžić istupa sa puno valjanih argumenata za očuvanje Sandžaka i nerazbijanje bošnjačkog korpusa, ipak se čini da čini Sizifov posao. Čak u dijelu bošnjačkog naroda može izazvati kontraefekat to što ruku spasa traži među političarima Crne Gore koji su prosrpski orijentirani, poput Predraga Bulatovića.

Licemjerstvo Rifata Rastodera
Pored Bošnjačkog nacionalnog vijeća i Haruna Hadžića, te ljudi okupljenih oko njega, i drugi bošnjački pojedinci, intelektualci, pa i članovi nekih partija iz vladajuće strukture pokušavaju Bošnjacima nametnuti svoja mišljenja o referendumu, o njihovim pravima i sl. Neki od njih to čine iz najbolje namjere, ali ima i onih koji pokušajima da se slatkorječivošću nametnu kao predstavnici Bošnjaka, zapravo žele da realizuju politiku Đukanovića. Jedan od njih je Rifat Rastoder, potpredsjednik Skupštine Crne Gore, vječiti borac za Crnu Goru, pa i onda kada je ta Crna Gora hapsila, mučila, protjerivala Bošnjake po Crnoj Gori, kada je Crna Gora ubijala Bošnjake po Bosni i Hercegovini. Taj Rastoder licemjerno se pokušava nametnuti Bošnjacima kao neko čije stavove trebaju slušati, a sve samo sa jednim ciljem- da Bošnjaci glasaju na referendumu za nezavisnost. Kao najveći bošnjački dušebrižnik Rastoder na forumu Bošnjaka/Muslimana, održanom u Podgorici, a sa raspravom o statusu Bošnjaka/Muslimana uoči i nakon referenduma, ekstra licemjerno kaže: "Imam snažan utisak da su Bošnjaci ponovo pod posebnom prizmom. Kao i devedesetih, kada je pokušana čak i fizička eliminacija Bošnjaka, i danas je poprilično onih, i to sa obje strane, unionističke i suverenističke (a sam Rastoder bi sve dao za suverenost, op. a.), koji na Bošnjake gledaju tek kao na potencijalni rezervoar glasova ili pak kao naglavne krivce za eventualni neuspjeh njihove opcije (to upravo radi on i njegovi politički istomišljenici okupljeni oko Đukanovića, op. a.). Sve primjetnija je i tendencija marginalizacije uloge Bošnjaka. Mi smo kao narod dio državotvornog bića, jednako izvoran i autohton koliko i svi ostali narodi koji tu žive. Zato niko nema pravo da nas uslovljava ili obilježava. Zbog potomaka ne bismo smjeli dozvoliti da nas bilo ko ili bilo šta isključi iz procesa odlučivanja, niti bismo smjeli sami sebe isključiti."

Odgovornost inteligencije
Dio odgovornosti za svijest i stanje Bošnjaka u Crnoj Gori, te za budućnost Sandžaka i bošnjačkog korpusa u njemu, na sebe treba preuzeti i Islamska zajednica Sandžaka. Iako njihove mogućnosti nisu bile velike, ipak se moglo djelovati preko imama, hatiba, da osvješćuju i pozivaju Bošnjake na jedinstvo i na bratstvo, bez obzira je li živi sa crnogorske ili sa srpske strane "Mehova krša" (granica između Srbije i Crne Gore, op. a.).

Posebnu historijsku odgovornost, za budućnost Sandžaka i Bošnjaka u tom kraju, imat će bošnjačka inteligencija u Crnoj Gori. Većina njih, oni najobrazovaniji, najistaknutiji u svom naučnom i kulturnom radu, pristrasno su stali na stranu suverene Crne Gore, ne uključujući se čak ni u rasprave, okrugle stolove i forume o pitanju kako da se Bošnjaci odrede prema referendumu i o pitanjima statusa Bošnjaka prije i poslije referenduma, a koji se ovih dana organiziraju.

Posljednja šansa
Dakle, dilema o tome kako će Bošnjaci glasati na referendumu ne postoji. Jedino pitanje kada se radi o Bošnjacima i referendumu jeste šta će oni dobiti od toga što će glasati za nezavisnost Crne Gore!? Običan Bošnjak u Crnoj Gori ništa i ne očekuje i ništa ne traži. Milo Đukanović je svojim radom, svojom mudrom, licemjernom, često svirepom, ali skrivenom politikom prema Bošnjacima došao u poziciju da mu se bezrezervno vjeruje. Da mu Bošnjaci daju glasove iz ideoloških razloga, bez ikakvih uzvratnih zahtjeva i koristi. Tako će biti i sada. Međutim, koliko će u svemu ovome bošnjačke organizacije i pojedinci uspjeti ostvariti neka istinska, zakonom regulirana i u praksi implementirana prava, znat će se 21. maja, kada referendum bude održan. Što se uspije do tada postići, uspije, poslije toga kako god i šta god da bude sa Crnom Gorom, Bošnjake više niko neće vidjeti. Pa ako se budu izborili za neka prava i imat će ih, a ako ne budu i neće. Sigurno im Milo Đukanović, ako mu izglasaju nezavisnost, naknadno neće ništa dobrog donijeti i dati, kao što nije i proteklih izbora kada su ga dovodili na vlast. A, posebno, ništa dobrog ne mogu očekivati od druge strane, koja je protiv odvajanja Crne Gora, a koja će, realno je, ukoliko se ne izglasa samostalnost Crne Gore imati jak vjetar u leđa i gotovo izvjesnu pobjedu na izborima koji će biti održani najesen. Tako da se sada sve bošnjačke političke, intelektualne i vjerske snage Crne Gore i Sandžaka, trebaju usmjeriti ka uvođenju i realiziranju ustavnih i zakonskih prava za Bošnjake, i to do referenduma, jer poslije će sigurno biti kasno. Ulogu u tome trebale bi imati i bošnjačke političke i intelektualne snage iz Bosne i Hercegovine. One su to trebale uraditi i ranije, a ovo je posljednji voz, pa ga treba uhvatiti, ili biti spreman za historijsku odgovornost.

Popis stanovnistva u Crnoj Gori 2003

Popis stanovnistva u Crnoj Gori 01. - 15. novembra 2003.

BOŠNJAK, ISLAM I BOSANSKI JEZIK

PIŠE: Esad R. KRCIĆ
Popis stanovnistva u Crnoj Gori je poceo 01. novembra i trajat ce do sredine ovog mjeseca. Nadamo se da ste na vrijeme upoznali vase porodice u Crnoj Gori o svim potrebnim podacima koji se ticu vas i rodjenja vase djece u dijaspori, kao i ostalih podataka koje cine jedno domacinstvo.

Kako smo rekli popis je vec u toku, popisna komisija u gradovima rasporedjena po kvartovima, ulicama, mahalama, selima… obilaze domacinstva, odnosno porodice i prave popis domacinstava i porodicnog stanja.

Prema informacijama koje smo dobili sa terena, odnosno iz Plava, Gusinja i Rozaja, popis za sada tece po planu popisne komisije, pa i sami gradjani im olaksavaju da popis tece bez nekih vecih problema, bar kako se za sada naglasava.

Iako je crnogorska vlast dan prije popisa obznanila novi plan, odnosno bolje reci pokusala da zbuni gradjane sa informacijom ukoliko se neko bude pisao kao "Crnogorac srpskog porijekla", odnosno "Srbin iz Crne Gore", uvazavali bi ono prvo sta upisu, u tom slucaju. Oni koji se budu pisali, npr. "Crnogorac srpskog porijekla", popisna komisija kasnije kod sabiranja i pravljenja nove popisne slike u Crnoj Gori bi ustanovila da je to Crnogorac ili pak Crnogorka. Helem, u tome ne vidim neki veliki problem. Ustvari smatram da glavni problem lezi upravo u izjasnjavanju onih kako su se pisali na popisu stanovnistva 1991. godine u nacionalnom smislu kao Muslimani. Tako da informacije koje su lansirane od crnogorske vlasti preko Komisije za popis stanovnistva stoji da oni koji se budu pisali kao "Musliman Bošnjak" oni ce uvaziti ono prvo. Sto s jedne strane moze se podrazumijevati da se bivsi Muslimani opet upisu kao Muslimani, ali i ne mora znaciti, moze biti da je popisna komisija sa samom porukom pokusala da sugerira gradjanstvu da pojednostave svoj nacinalni identitet. Sto i ima logike u nasem slucaju da se na mijesa vjerski identitet sa nacionalnim.
Za sada kako smo saznali u plavsko-gusinjskom kraju, oni sto su se pisali kao Muslimani 1991. godine izjasnjavaju se da su po nacionalnosti Bosnjaci, religija islam i jezik bosnjacki, sto naravno ovog momenta ne treba komplicirati na relaciji bosanski i bosnjacki jezik, iako se jezik Bosnjaka slozbeno zove Bosanski jezik. Ista ili pak slicna je situacija na podruciju rozajske opcine. Naravno ovakve informacije mogu biti pohvalne s jedne strane da su napokon Muslimani iz popisa iz 1991. godine vratili svoje povijesno ime Bosnjak.

Moramo napomenuti pored ove dobre informacije ima jos jedna informacija koja nije tako dobra i koju ne zelimo cuvati za sebe. Informaciju koju smo dobili iz povjerljivih izvora, je da pojedini clanovi Djukanoviceve partije DPS, naravno tzv. "Muslimani" jos uvijek ne vide razliku izmedju nacionalnog i vjesrkog identitata, sto s jedne strane se moze reci da su vjerni svojoj partiji i slijedjenju njenog programa i ciljeva, odnosno razvodnjavanju Bosnjaka. Tako posmatrajuci politicke prilike u tim nasim sredinama lahko se moze desiti da pola kuce pripada Bosnjaku, a pola "Muslimanu" koji ce zato mozda dobiti nagradu od svojih partijskih sefova!?

Interesatno je jos napomenuti, sto je itekako uocljivo, Djukanovicev vladajuci rezim nije se potrudio da ovog puta bezplatno obizbijedi avione i buseve za dolazak dijapsore iz Crne Gore na popis stanovnistva sto je bio slucaj kada je trebao da se dadne glas njemu i njegovoj partiji. Jer svakako najbolje im odgovaraju nacionalno, a i politicki nesvjesni glasaci, u ovom slucaju Bosnjaci.

U svakom slucaju jos jednom apaliramo na sve vas koji partite nas i vas web magazin BOSNJACI.net, dok nije kasno, da izvijestite vase porodice u Crnoj Gori i prvo im saopcite podatke vaseg domacinstva, zatim dajte im precizne podatke vase cijele porodice: datum i mjesto rodjenja, uz poseban naglasak da vas na popisu jasno upisu nacionalnost Bosnjak, religija Islam, i jezik bosanski (Napomena: iako se izjasnite da vam je jezik bosnjacki je logicnije nego bilo koje drugo rjesenje)! To je bez sumnje jedini put opstojanosti naseg naroda na podruciju Crne Gore. Svakako nakon 15. novembra vidjetcemo iskrene namjere sviju nas koliko smo ozbiljno shvatili gradjansku obavezu koja se sporvodi kao popis stanovnistva, a samim tim i opstojanost bosnjacke nacije na prostorima Crne Gore i Sandzaka.

bron: bosnjaci.net

Život i iseljavanje muslimana Titograda

NEKI NARODNI OBIČAJI I LOKALNE TRADICIJE MUSLIMANA PODGORICE

Alija NAMETAK
je rođen u Mostaru 6. marta 1906. godine. Tu je završio mekteb, osnovnu školu i klasičnu gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1929. godine.

Po zavrstetku studija dolazi u Sarajevo za urednika Novog behara. Kad je primljen u državnu službu radi kao profesor u Srednjoj tehničkoj školi, zatim učiteljskoj te u gimnaziji. Jednu godinu je proveo u Podgorici kao srednjoškolski profesor a nekoliko godina je honorarno predavao srpsko-hrvatski jezik u Gazi Husrev-begovoj medresi. 1945. godine je osuđen na 15 godina zatvora. Sa izdržavanja kazne pušten je 1954. kada se zaposljava u Institutu za proučavanje folklora a zatim radi kao bibliotekar u Muzičkoj akademiji do odlaska u penziju 1973. Od 1938. do 1945. uređuje Glasnik Islamske vjerske zajednice a bio je i u uredništvu kalendara Narodne uzdanice te Hrvatske misli.

Sabiranjem i objavljivanjem narodnih umotvorina Nametak se bavio cjelog života. Sam ili u izdanju knjižare Ahmeda Kujundžića u Sarajevu štampao je Narodne muslimanske junačke pjesme. Muslimanske narodne pripovijesti iz Bosne štampane su 1944. godine kada i Muslimanske narodne ženske pjesme. Zbirka narodnih pjesama Od bešike do motike štampana 1970. godine a Narodne pripovijesti bosanskih muslimana 1975. godine.

Pripovijesti i novele počeo je objavljivati 1928. godine u zagrebačkim književnim časopisima Književnik, Omladina, Savremenik, Vijenac, Hrvatsko kolo, a kasnije i u muslimanskim novinama i kalendarima. Posebno su mu štampane zbirke pripovijedaka Bajram žrtava, Dobri Bošnjani, Za obraz, Ramazanske priče, Mladić u prirodi, Dan i sunce, Trava zaborava i dr. U seriji Pet stoljeća hravatske književnosti napravljen je izbor iz Nametkovog djela. Nametak je objavio više radova iz historiskog i kulturnog života muslimana, zatim dosta memoarskih članaka, folklorne građe i dr., priredio Pobožne pjesme sa Rešadom Kadićem, Gasevićev Mevlud i jos mnogo drugih značajnih i raznovrsnih djela.

Posthumano mu je objavljena knjiga Sarajevski nekrologij.

Alija Nametak je preselio na ahiret 8. novembra 1987. godine.

(Iz rubrike Dobri Bošnjani)

Od kraja oktobra 1933. do kraja marta 1935. služio sam u Podgorici kao profesor Državne trgovačke akademije. Već prvih dana sam se počeo zanimati za narodne običaje podgoričkih muslimana i bilježiti ih. Glavni informatori su mi bili Sulejman Đečević, Ahmet Pokrklić, Murat Tuzović i njegova žena Bula. O hipokoristicima muslimanskih ličnih imena u Podgorici napisao sam odmah kratak članak i objavio ga 1934. u Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena, sv. XXIX, 2, str. 238–240).

I ova radnja je tada nastala, a dopunjavao sam je i kasnije. Od onda su nastale velike promjene u cjelokupnom našem životu, pogotovu u životu muslimana u Titogradu, koji su se dobrim dijelom iselili. Od oko 600 muslimanskih porodica u Podgorici, koliko ih je bilo do početka drugog svjetskog rata, odselio ih se za vrijeme rata velik broj u Skadar, a još veći u Sarajevo. U Titogradu ih nema ni jedna trećina prijašnjeg broja. Iz Skadra ih se dosta i vratilo u domovinu, pa su neki ostali u Titogradu, a neki su odselili u Bosnu, najvećim dijelom u Sarajevo. U Sarajevo su već za vrijeme prvog svjetskog rata došle nekolike porodice Vranića i Lukačevića. I oni koji su prvi došli kao i oni koji su se za vrijeme drugog svjetskog rata i iza njega doselili u Sarajevo zadržali su svoj dijalekat. Čak i ona djeca koja su u Sarajevu rođena i odrasla, poženila se pa i sama djecu stekla, sačuvala su glavne govorne karakteristike muslimana stare Podgorice (Titograda). Žene se između se, a sačuvali su i neke stare narodne običaje. Vrlo su rijetki, da ih tako nazovemo, mješoviti brakovi između Titograđana i Sarajki ili da se Titograđanka uda za nekog Sarajliju ili drugog Bosanca. I danas se nastoji udati u Sarajevu za doseljenog Titograđanina onu Titograđanku koja nema za koga da se uda u Titogradu. Prema svemu stiče se dojam da muslimanska stara Podgorica (Titograd) i njeni doseljenici u Sarajevu (i možda pojedinci u kojem drugom mjestu) čine endogeno naselje.

I

Podgorica (današnji Titograd) u Crnoj Gori, tokom istorije pod Turcima, spadala je uglavnom u Skadarski vilajet, a jedno vrijeme oko polovice XVIII vijeka bila je u teritorijalnom sklopu Bosne i Hercegovine. Muslimansko stanovništvo, koje je za vrijeme Turaka u ovom mjestu bilo u ogromnoj većini, slovenskog je porijekla, govore srpskohrvatskim jezikom, koji stariji zovu "bosanskim", ikavskim govorom (refleks И daje i u dugim slogovima, je u kratkim). ,,Mi smo Hercegovci, a jezik nam je bosanski", govorio mi je Ahmet-aga Pokrklić koji je imao 84 godine kada sam se s njim upoznao.

Iako je ovuda prolazio važan put iz Arbanije u Hercegovinu, ipak se ne opaža u narodnom životu uticaj ni šiptarskog ni turskog koliko crnogorskog. Podgorički muslimani čuvaju vjerno stare narodne običaje, pa čak i onakve, koji stoje u opreci s islamskim učenjem, a koje su primili od Crnogoraca ili su ih zadržali iz vremena kada su i sami bili pravoslavni.

U Podgorici je vladao patrijarhalan život. Tu se samo muškoj djeci kaže da su đeca, dok se ženskoj veli đevojke. Tako, kad nekoga upitate koliko ima djece, reći će vam na primjer, "dvoje", a poslije ćete saznati da još ima i tri kćeri. Ako neko nema muške djece, pa ga upitate, ima li djece, reći će vam da nema i dodaće: "Daće bog", a poslije će dodati ispod glasa: "Imam dvi đevojke", ako mu kćeri nisu udate, a ako su udate reći će: "Imam dvi kćeri." O muškim članovima porodice se govori kao o puškama, pa se veli: "Naša je kuća bila vêljâ; bilo nas je deset pušaka". Ako se nekome rodi prvo žensko dijete, pa iza nje posobica, nastane u porodici kuknjava kao da se kakva nakaza rodila. "Rodila mu se zmija prisojkinja", ili "Rodila mu se zmija krabosnica", vele. Kad se muško dijete rodi, tada zapucaju puške u kući gdje se dijete rodilo.

Običaji

Kumstvo. – Muslimani u Podgorici (Titogradu) se okumljuju između sebe (vrlo rijetko) ili s pravoslavnima. Kumstvo je šišano, a sastoji se u tome, da kum ostriže kumčetu malo kose iznad čela i sa sljepoočnica. Tada mu kum baci u kosu kakav zlatnik, obično pola napoleondora. Potom roditelji dječiji daruju kuma. Tako nastane kumstvo među dvjema porodicama.

Ako se kome ne da u muškoj djeci, pa kad mu se jednom rodi muško dijete, odmah nakon što mu pupak odrežu, okupaju ga i obuku, stave ga u planinu (kolijevku) i iznesu pred dvorišna vrata. Jedna žena stoji za vratima i čeka ko će prvi naići. Bez obzira koje vjere bio, makar i gabel (Ciganin), žena svrati prolaznika: "Radi boga, da kumuješ tome djetetu!" Prolaznik uzme kolijevku, unese je u dvorište i tu odmah ostriže djetetu čuperak kose.

Pokrivanje žena. – Djevojčice se već od navršenih 12 godina "sakrivaju" ili "pokrivaju", tj. povuku se u kuću, i kad izlaze na ulicu, moraju biti pokrivene, da im se ne vidi ništa osim očiju Prije prvog svjetskog rata nosile su podgoričke muslimanke na ulici feredže, dugačke ogrtače s rukavima koji su padali niz leđa, a glava im je bila zamotana s dva velika bijela "jašmaka", rupca, između kojih su se samo oči mogle vidjeti. Iza prvog svjetskog rata nosile su podgoričke muslimanke tzv. "ćereću", kratki ogrtač od crna platna, koje se ovdje zove tibet (u Bosni i Hercegovini kazmir). Ćereća ima dva rukava, od kojih se lijevi navuče na lakat savijene ruke, a desni visi niz leđa. Ćereća dopire do pasa (sl. 1). Poslije drugog svjetskog rata ni podgoričke muslimanke ne pokrivaju više lice i izlaze slobodno na ulicu.

Kod kuće su nosile dimije, koje su drukčijeg kroja nego u Bosni, košulju i preko nje anteriju. Srebrni nakit preko prsa, koji uzdigne sise, zove se kopčalak, a ilanlak je nakit na glavi, na vrsti fesa koji se zvao ćelenpoš.

Vjeridba. – Djevojke se udaju najviše između 15. i 18. godine života. Rijetko koja da prijeđe neudata dvadesetu godinu. U starija vremena su se i mlađe udavale, čak i od 12 godina. Ako u Podgorici nema muškaraca za ženidbu koliko djevojaka na udaju, onda se traži momak u kojem drugom mjestu, u Tuzima ili u Skadru, da ne bi djevojka pošla za inovjerca. Kako su se djevojke strogo krile, roditelji su momku odabirali djevojku. Rijetko je kada momak, u dogovoru s kojom svojom rodicom, udesio da vidi djevojku prije nego bude dovedena u njegovu kuću. To se prije smatralo velikom sramotom, i kad bi djevojčin otac saznao da mu je neki momak vidio kćer, ne bi mu je dao, pa da je i od najboljeg roda; volio bi je vidjeti usjedjelicom ili mrtvom, nego je dati takvom momku.

Rič za rič ("mali prsten").– Rođak ili prijatelj momkov ode djevojčinoj kući, kad su roditelji tu ili braća joj i nakon malo razgovora rekne: "Ja sam doša' da vi prosim ovu đevojku za tim i tim momkom." Ima slučajeva da mu je odmah obećaju, ali obično reknu: "Pričekajte pet-šest dana, pa ćemo vi poručiti."

Kad mu poruče da dođe, on pođe i ponese sa sobom prsten, zvanu burmu. Kad popiju kafu, on dadne majci đevojčinoj prsten, a kad pođe kući, oni njemu dadnu čevru. To se zove mali prsten. Tu odrede dan kad će doći s ,,veljim prstenom". A ako mu neće đevojku dati, poruče mu po kome prijatelju iz đevojačke kuće: "Nemo" da dolazi!"
Vjeridba se sastoji u tome, što momak pošalje djevojčinoj kući, pošto se njegova majka dogovori o tome s djevojčinom, i na to dadu pristanak njihovi očevi, razne darove: "nebe"-šećera i novca (redovno u zlatu, u napoleondorima), prsten i ružicu cvijeta, zamotanog u crvenu kartu i svezano svilom ("velji prsten"). Novca pošalje više, ako hoće da mu djevojka daruje veći broj prijatelja, znanaca i dalje rodbine.
Vjerena djevojka sjedi u očevoj kući od dva mjeseca, pa i do nekoliko godina, ali najčešće jednu godinu, za koje vrijeme ne smije izići na ulicu. Kad god vjerenik prođe ispred njene kuće, vjerenica mu mora poslati darove kući, i to najdalje sutradan. Obično mu šalje koje slatko jelo (revaniju ili gurabiju). Vjerenici izbjegavaju radi toga da prođu ispred djevojčine kuće, da je time ne nagone na trošak.

Prekidanje. – Dvije do sedam sedmica prije nego će prevesti djevojku u svoju kuću poruči mladoženja kada će se obaviti vjenčanje i kada će spremiti po djevojku. To se zove prekidanje.

Vjenčanje. – Vjenčanje se obavljalo po šeriatskim propisima, pred kadijom. Vjenčanju nijesu prisustvovali mladenci lično. Momak i djevojka opunomoćili bi po jednog čovjeka iz svoje porodice i po dva šahita (svjedoka), da umjesto njih pristupe kadiji i očituju da mladenci dobrovoljno stupaju u brak. Ti opunomoćenici su se zvali većili. I djevojka i momak dadnu to usmeno očitovanje pred svjedocima, koji onda potvrde pred kadijom, da su čuli iz mladinih (odnosno mladoženjinih) usta da pristaju na brak. Tada se još ugovori da, za slučaj kad ne bi bilo među supruzima slaganja i kad bi moralo doći do rastave braka, muž ima isplatiti ženi izvjesnu svotu novca (u vrijeme kad sam pisao ovu radnju, najčešće 3001 ili 5001 dinar, a bilo je slučajeva gdje je iznos bio i manji). Ta se ugovorena svota stručno zove mehri muedžel.

Vjenčanje se obično obavljalo u ponedjeljak. Između Bajrama, ramazanskog i hadžijskog ili kurbanskog, rijetko se ko vjenčava.

Svadba. – Ako se djevojka udaje za koga u Podgorici, onda so prevodi iz roditeljske kuće u mladoženjinu u četvrtak. Međutim, ako se udaje u koje drugo mjesto, onda ide u srijedu od kuće. Dan prije nego će se mlada prevesti mladoženja joj pošalje oko 9 sati prije podne siniju. To je dar u kome se nalazi ćurak, kratak kaput postavljen lisičinom i izvezen zlatom, dva-tri para grevalja, papuča, tri do šest pari haljina i kana (orijentalna boja za kosu, noge i ruke).
U srijedu navečer mladini ljudi donesu čeiz (obično jedan ili dva velika sanduka, puna ruha i darova, jedan ili dva ćilima, ibrik i leđen) u mladoženjinu kuću, a tada opet od mladoženje idu uvečer djevojčinoj kući po sarajliju, baklavu. U mladinoj kući i novcem daruju one koji dođu po sarajliju.

Od posljednjeg petka do srijede, prije nego će se prevesti, djevojka leži u roditeljskoj kući pod gubicom. (pokrivačem). Pokrivena bude i po glavi, a ne smije je vidjeti nijedan muškarac ni iz roditeljske kuće. Oko nje sjede djevojke, njene drugarice. Ona cijelo vrijeme plače, naravno bez suza, za djevojaštvom. U srijedu popodne je miju i naveče je obuku u haljine koje joj je ženik poslao. To je samo proba. U četvrtak ujutro, prije nego dođu po nju, mlada se potpuno opremi.

U svatovima je ženikova rodbina i prijatelji, koje on pozove, a pred djevojčinom ih kućom dočeka i isprati njezina rodbina. U kuću ulaze samo žene – jenđije i dječak koji će prstenovati mladu. Tamo ih dočekaju opet samo žene koje ih nude šerbetom (slatkim pićem), ali one odbiju i ne sjednuvši. Najstarija rekne: "Dajte nam to što je naše!" Tada ukućani izvedu mladu, koja pred njih sjedne na .stolicu. Tu je prstenuju, a onda je izvedu njezine sestre ili najbliže rodice ispod ruku do kućnih vrata. Odatle je prime braća ili najbliži rođaci (ako nema braće) do obornih vrata, gdje je predaju djeverima. Djevojka izlazi vrlo sporo iz kuće; od obornih vrata do kola u kojima će se voziti ide dugo vremena, tako da se micanje nogu gotovo i ne primjećuje. Vode je dva djevera ispod ruku.

Kad se mlada dovede u mladoženjinu kuću, dočekaju je ukućani s pogačom, bocom vode, musafom (Kuranom) i šećerom, a mladoženja iz hodnika je dočeka na samim kućnim vratima sa sahanom bonbona, sitnog novca i ječma. Hala (očeva sestra), tetka, ujna i strina drže pogaču.

Mlada najprije dohvati kockom šećera gornji prag, a onda uzme pod pazuho musaf, u jednu ruku pogaču, u drugu ruku bocu vode i tako uđe u kuću. Tada mladoženja baci preko nje i preko glava žena oko nje bonbone i ostalo među djecu onim putem kud je nevjesta. došla. Šećerom dohvati prag da joj bude slatko živjeti u toj kući, a stane na pušćetiju (učinjenu ovčiju kožicu), da bude prema starijima meka kao vuna.
Nakon što mladoženja baci bonbone, ječam i novac preko nevjeste među djecu, povuče se i zgodno se sakrije pod strop, da nevjesta, kad bude prolazila kroz portik ili u kamaru, prođe ispod muža, u znak da će mu uvijek biti podvlaštena.

U đerdek (ložnica) mladenci ulaze u četvrtak uveče, iza jacije (pete dnevne molitve, oko dva sata po zalasku sunca). Dok mladoženja uđe u đerdek, njegovi mu drugovi u oboru pjevaju:

Ljubio se bili golub sa golubicom,
gledalo ga mlado momče sa đevojčicom.
"Crven ti je kljun, golube, u golubice."
"Crvenija medna usta u đevojčice.
" To ne bio bili golub i golubica,
već to bilo mlado momče i đevojčica.

Kad mladoženja uđe u đerdek, mlada ga čeka stojeći u jednom uglu prekrivena crvenim "kavrakom" (burundžukom) preko lica. On joj pristupi i kvrcne je triput prstom u čelo. Ona drži desnu nogu malo pridignutu, nastojeći da pritisne njegovu nogu, što bi imalo značiti da će on biti "pod papučom". Nakon toga joj on skine kavrak s lica.

Za mladoženju i mladu se napravi slatko jelo, zvano rešedija, od koga se polovica odvadi za mladoženjine drugove koji pjevaju. Oni pred kamarom čekaju da im mladoženja iznese rešedije na pjatu, a oni se pograbe o nju i slome odmah pjat na ona vrata.

Iza toga mladoženja u đerdeku klanja "dva rećata nafilata". Žene uopće ne klanjaju, niti znaju klanjati. Tek pod starost pokoja žena nauči ponešto od vjerskog rituala.
Sutra izjutra dolaze mladoženjini rođaci i daruju mladu.

Popodne toga dana mlada se "srami" ili "stidi". Dolaze žene i djevojke da je gledaju, a ona stoji u jednom uglu i netremice gleda preda se.
U rod ide u prvi ponedjeljak i tamo noći jednu noć, a vrati se u novi dom u utorak iza jacije. Po nju ode najotmjenija osoba u rodu, obično svekar.

Kad ide u roditeljsku kuću, prati je vodarica s darovima, a kad se pođe po nju, isto ide vodarica i mladoženjin brat, stric ili otac. Tada roditelji iznesu sarajliju i kolača i to se dijeli svojti đuvegijinoj.

Svaki put za mjesec dana kada nevjesta ide roditeljima u pohode i kad se vrati kući, roditelji šalju za njom sarajliju ili "tespić" (vrsta slatkog jela).

Naricanje. – Kad dijete umre, mati mu ne ustaje s mjesta gdje sjedne, čak ni kad ga ponesu da ga kopaju, dok se na vrate s grobovlja oni koji su ga ponijeli. Uz nju sjedi neka žena od njezina roda, koja takođe ne ustaje. Majka umrlog djeteta drži u krilu kakve zelene trave, obično morač (drugdje to zovu komorač) i pospu oriza po njoj. Zimi, ako nema ništa zeleno, ubere se grančica šipka (nar) u tu svrhu.

Kad umre odrasli muškarac, presvuku ga odmah u opranu preobuku, gaće i košulju, i zamotaju ga u bijelu plahtu. Okrenu ga licem prema kibli (pravac prema Kabi ili Ćabi, kamo se muslimani okreću pri molitvi; za naše krajeve jugoistok), s glavom prema zapadu a nogama prema istoku, legnu ga na dušek i pokriju jorganom. Na glavu mu metnu fes i pokriju ga po licu čevrom (zlatom izvezenim rupcem). Tada posjedaju oko njega žene. Ako je umrli imao ženu, ona mu sjedne niže nogu, a ostale žene oko njega. Više glave mu sjedne ona koja zna najbolje kukati. Ako nema koja takva muslimanka, onda se za taj posao najmi jedna pravoslavna žena kojoj se za to dadne nagrada u novcu. Onda ona u stihovima nariče kakav je taj mrtvac bio, koliko je vlaških glava posjekao (pa makar u stvari nijedne – biva slavljen kao veliki junak), ko je od njegova roda prije njega umro, kota ostavlja i ko ga oplakuje, poručuje po njemu pozdrave ranije umrlima i slično. Sve žene na kraju svakog stiha po taktu viču: "Kuku!" i udaraju dlanom o dlan, dok ne dođe hodža koji će kupati mrtvaca. Tada, ako mrtvac ostavlja za sobom sinove, dođu svi i poljube ga u ruku, dok se on nalazi na teneširu (stolu za" kupanje).

Kad nekoga mrtvaca ponesu iz dvorišta, ako niko za njim ne zakuka, prebacuje se ukućanima, da su jedva čekali da taj bolesnik umre, i kažu: "Nema ko da ga ožali." Sinovi za ocem obično viču:
"Lele mene, bâbo!"

I nakon toga dana kad čovjek umre i bude opremljen i ukopan nariče se petkom i ponedjeljkom u kući gdje je umro. Za to se stavi mrtvačev fes na jastak (ako je bio mlad, fes se zakiti cvijećem), sahat i prsten, pa se oko toga žene okupe i nariču. To se ponavlja dugo vremena, obično jedan mjesec, a na primjer za Tahirom Pokrklićem sedam godina se naricalo.

I oko mrtve žene se plače; oko mlađih više, a oko starijih manje.

Levirat. – Kad umre muž a ostavi ženu bez djece, ona se odmah vraća u rod čim njega ponesu na groblje, ako je neće uzeti djever za ženu. Po islamskom bračnom pravu je dozvoljen levirat, koji se u staroj Podgorici praktikovao. Desio se jedan slučaj u vremenu kad sam pisao ovu radnju. .Žena (udovica) Medače Efovića udala se odmah za djevera. U brak se faktički ne može stupiti dok ne prođe četiri mjeseca i 10 dana iza smrti prvoga muža, dok se ne vidi da nije ostala od prvog muža gravidna. Ako bude gravidna, čeka se dok rodi. i 40 dana poslije poroda da bi se mogla za drugoga vjenčati.

Hajtar. – Kad koji musliman umre, odmah to mujezin oglasi s munare pozivom na arapskom jeziku. Taj poziv se zove "salla". Čim se čuje salla, odmah se svijet raspituje ko je umro i hita na "hajtar", tj. da izrazi saučešće rodbini umrloga. Pri tome se ne ulazi u kuću. Rodbina umrloga stoji pred kućnim vratima, a onaj koji izrazuje saučešće, stavivši desnu ruku na prsa, stane pred svakog pojedinog i rekne: "Ostatku napredak!" ili: "Da ti je zdravo glava i ostatku napredak!" Oni mu odgovaraju: "Zdravo bio!" Kad je svima izrazio saučešće, onda sjede na stolicu ili klupu koje se za to iznesu iz kuće. Potom ga jedan od rodbine počasti cigaretom. Ovaj odlazi kad popuši cigaretu. Po tome neki stoje kraj vrata, a neki sjede; zna se kome se izražava saučešće i ko ga izražava.

Kad je vrijeme ružno, onda se ide na hajtar u susjednu kuću, ako je nekog rođaka.
Prije je bio običaj da se dolazi i s groblja kući umrloga, gdje je rodbina primala hajtar još tri dana, a potom bi se išlo na redovni posao. Sada obično, kad se vrate s groblja, pogosti koji od najbližeg pokojnikova roda učesnike sprovoda u kafani kavom, i odmah se ide na posao.

Ovdje bih napomenuo i neke druge izraze kojima se nazdravlja ili čestita. Kad te neko počasti kakvim jelom ili kavom reći ćeš mu: "Odžak ti mamur bio!" (Dom ti bio nov, opravljen, jak), na što će ti on odgovoriti: "Zdravo bio!" ili "Zdravo bio i veseo!" Ako ti neko od roda iz drugoga mjesta dođe, Podgoričanin će ti, kad te sretne, reći: "Veselo ti oko!" Odgovor: "Zdravo bio i veseo!" Kad se rodi nekome sin, čestita mu se: "Bio bolan sin od oca!" Ako je otac mladić, onda se u šali doda: ,,Ka' masak od magarca!" Običan je upit pri Prvom susretu ujutro: "Jesi li se naspa (naspala)?" "Lipo; kako ti?" ili: "Ja dobro, kako ti?" Konvencionalan upit pri susretu u toku dana je: "Jesi li moga?" ili: "Jesi (li) mogla?"

Marač. – Prvoga dana mjeseca marta po starom kalendaru naloži se u oboru vatra, preko koje preskače sva kućnja čeljad. To rade da im ne bi naudila vještica.

Na marač se zapali kravlja balega, osušena na nekoliko dana prije, i njome se okadi sva kuća, svi uglovi i pragovi u njoj radi nespomenice (zmije) i kimaka (stjenica). Onda se ta goruća balega izbaci na raskrsnicu.

Toga dana djeca viču ulicama: "Sureti, kukureti!" idu od kuće do kuće i u svakoj ištu da im se što daruje. Domaćica dariva od svačega čega želi da ima cijelu godinu.
Đurđev. – Dan uoči Đurđeva (po starom kalendaru), koji dan muslimani u Titogradu zovu Hajdarelez (od Hidr i Ilijas, dobri duhovi kopna i mora, koji se taj dan susretnu), kupi se suhih smokava, bijeloga luka i mladoga sira. Sve živo ustane prije zore. Nerotkinje se kupaju pod mlinskim ljevačem (žlijebom). Kuće se kite zelenilom i svakovrsnim cvijećem. Ujutro se baci srebrna para u kacu za vodu (kad nije bilo vodovoda i kad se voda držala u kacama). U tu kacu se baci i cvijeća i svakojaka zelenila. Sve se to opet naveče izvadi. Ko drži ovce, ujutro rano zakolje jagnje za ručak. Izvedu se ovce na ledinu, daje im se soli i preko njih se puca iz revolvera nekoliko metaka. Jede se rano bijeloga luka, mladoga sira i suhih smokava. Za ručak se pravi skrobanica (pita od skorupa, masla, sira i raznih vrsta zelja).

Narodna nošnja

Turski putopisac Evlija Čelebija, koji je u našim krajevima bio šezdesetih godina sedamnaestoga vijeka, opisujući Podgoricu i Podgoričane, u VI svesci "Sejahatname", na strani 112–113, piše:

Kada je sultan Mehmed Fatih osvojio Skadar, sagradio je iste godine ovaj grad, da bi Skadar osigurao od arnautskih ustanika i Mlečića. To je nov grad u kršu, zvanom Crna Gora, tvrda građevina na četiri ugla, s bedemima, jednom kapijom i hendecima. Unutra ima dizdar i 700 junaka. I dan i noć su u boju. Ali im je odjeća vrlo smiješna. Kako je to planinski kraj, pa je klima ugodna, to su uzrastom i stasom kao velike platane. Glave su im koliko adanske tikve. Mišice su im debele kao tikve za dolmu (punjenje). Iz grudi im izlazi glas kao iz velikog ćupa (lonca). Pod potpunim oružjem skaču sa stijene na stijenu kao bagdadske gazele. Žene su im, naprotiv, nježne i malene. Svi nose na nogama pritegnute opanke. Listovi su im goli. Čak nemaju ni gaća. Većinom i ne znaju šta je košulja. Na leđima nose neko smiješno usko i kratko ćebe. Prsa i vrh ramena su im gola. Čudnovato je, koliko god su im glave goleme kao kotao, toliko su im malene kape, samo kolik fildžan (šoljica za kahvu). Privežu ih gajtanom s dvije strane, pa gajtan nataknu na vrat i tako oblače kapu na glavu. Bog zna, ova kapica na ovoj velikoj glavi se čini kao pozajmljena, ne može se obući. Ove gazije idu svaki čas u četu i potjeru, pa su zadali strah ustašama iz Kotora, Klimenata i Crne Gore. Podgorica je subašiluk u sandžaku skadarskom. Sudi im subaša, drugoga suca nemaju. Unutra u gradu ima svega oko trista tijesnih kućeraka, Fatihova džamija, anbarovi za pšenicu, dobar depo za municiju, topovi i ublovi. Drugih ustanova:. hana, medrese, banje, čaršije, pazara nema... (Preveo: Fehim Spaho).

Evlija Čelebija u svojim putovanjima gleda sve ono što je izvanredno i to u svojim pričanjima preuveličava. Tako je i u Podgorici, prikazujući mušku nošnju, pretjerao u mnogim stvarima. Do iza prvog svjetskog rata bilo je Podgoričana koji su nosili nošnju sličnu onoj što je opisuje Evlija Čelebija. Podgoričani su imali košulje, ali su ih nosili razdrljene, da su se zaista prsa dobrim dijelom vidjela gola. ,,Usko i kratko smiješno ćebe" je struka, mala kapa je tzv. "tunos-fes", na kojemu je bila duga svilena kićanka, zvana puškul, koja je težila i po pola oke. Kako je kićanka bila teška. To se taj fes zaista vezao za vrat da ne spane. Inače su stari Podgoričani imali 3 kape: ćelenpoš, takiju i tunos-fes. Ćelenpoš je bio od bijeloga platna i prošiven. Takija je od crvenoga plata, a nosila se ispod fesa da ga sačuva da se ne umasti od glave i ne uprlja. No i pored ovih kapa Podgoričani su, kao što to rade i Arbanasi, zamotavali glavu u bijelo, tanko i prozirno platno. Svi su nosili perčin, koji je bio pod kapom, a nosio se u stara vremena zato da ,,kad Crnogorac ubije Turčina, pa hoće da mu glavu posiječe, da ga ima za što ufatiti (da ga ne bi ufatija za nos)". Ljeti su nosili svilenu bijelu košulju i bijele brageše od svile ili lana, kako je ko mogao, a pas obavezno svileni (šalpâs, trabolus) ili vuneni (crveni) Zimi su nosili košulju, anteriju od šamaladže, jelek, šalvare sa crnim gajtanima sa strane i podvezicom ispod koljena. Šalvare su išle jednim dijelom preko crevalja. Crevlje su nosili skadarske, od crvene kože sa crnim rubom. Kad su bili u potpunoj opremi oblačili su preko svega toga i fistan (vrsta suknje od kamreka, tankog bijelog platna kojeg je bilo i do 40 metara u jednom fistanu). Zimi su nosili talagane (kabanice s kapuljačom) i crne đurdine (krznom postavljene kapute).

Fistana je nestalo još ispred prvog svjetskog rata, a bijele čakšire (arnautske) su bile zamijenjene onima od plave svite (čohe). No i takvih je čakšira kao i onih bijelih već nestalo. Posljednji koji je nosio čakšire od plave svite bio je Murat Azganović (umro u Sarajevu 1961).

II

Predanje o podizanju Glavatovića džamije
Jusuf-aga Glavat pošao u Carigrad sa slugom Savom iz plemena Kuča. Išli su preko Arbanije i u Kroji legnu u jednom hanu da prenoće. Tu su vidjeli trojicu šehova (derviša). Kako su se Glavatu učinili sumnjivi, upozori Savu da se pripazi i da ih preža kroza san. I sam tako leže ne skidajući sa sebe oružja, a namakne na glavu jaku od dolame kao da tobože spava. Kad su ona tri šeha mislila da su Savo i Glavat zaspali, pođu put njih da ih ubiju, a Glavat potegne veliki nož i ubije ih svu trojicu. Potom ustanu, iskopaju kraj hana jamu c bace u nju ...šehove. Nakon što su "otišli u Carigrad, gdje se Glavat bavio -svojim poslom, na povratku kaže Savi: "Da vidimo one šehove!" Raskopaju jamu i, kako su se lešine bile raspale, opaze da svaki šeh ima po tri ćemera dukata. -Glavat uzme novac i dadne polovicu Savi. Od toga novca Glavat napravi jednu džamiju u Podgorici, a drugu u Golubovcima u Zeti, dok Savo Kuč skova zlatan krst i darova ga crkvi vukovačkoj u Zeti.
Glavatovića džamija u Podgorici je dovršena mjeseca ramazana godine 1001. po hidžri (između 1. i 30. VI 1593), kako se to moglo videjti iz natpisa nad vratima, na kojemu je pisalo da ju je načinio Husejin-aga (bez prezimena), a ne Jusuf-aga, kako kazuje narodno predanje.

Glavatovića ima u selu Fundini kod Titograda, muslimana i pravoslavnih. Jedna grana muslimana Glavatovića živjela je do drugog svjetskog rata u Podgorici, odakle se preselila u Sarajevo, adi je promijenila prezime u Pačuka.

Otkuda ime Mićen ili Mijećen?
Stara Varoš u Podgorici se dijelila na dvoje: grad, dio koji je bio u gradskim zidinama, i Mićen ili Mijećen, koji se razvio kad se grad počeo širiti". Etimološki je teško rastumačiti značenje toga imena, iako se naoko čini da je Mićen ikavski oblik prema jekavskom Mijećenu. U šiptarskom jeziku Mićen znači "pseći miš", a Mijećen "hiljadu pasa". O nastanku ovoga imena čuo sam od Ahmeda Lekića, potomka jedne od najstarijih titogradskih porodica, ovo: Kad se prenapučio grad, neki Abdović zatraži od upravitelja grada da mu dozvoli da se naseli izvan gradskih bedema, a ovaj ga otjera s riječima: "Hajde, mićen!" Po tome što ga je nazvao mićen – "pseći miš", a on se ipak naselio izvan bedema, i ovaj dio Stare Varoši dobije svoj naziv.

Starodoganjska džamija i grob Gazi Huserevbegov

Najstarija džamija u staroj Podgorici i jedina koja sada postoji u Titogradu je ona koju Evlija Čelebija pripisuje sultanu Mehmedu el-Fatihu, a zove se u narodu starodoganjska (doganja ili dogana je isto što i dućan, trgovina ili radionica). Uz nju, s lijeve strane je malo groblje s nekoliko grobova, od kojih za jedan Podgoričani tvrde da je Gazi Husrevbegov. koji je u Sarajevu podigao džamiju i mnoge druge prosvjetne i gospodarsko-dobrotvorne ustanove. 0 tome postoji i narodna pjesma, s dvjema varijantama, koje je objelodanio Osman Sokolović u "Novom Beharu", god. 1932, VI, br. 7–8, str. 91–93. Po tom narodnom predanju, Gazi Husrev-beg je poginuo kraj Podgorice u borbi s Kučima i bio je zakopan kraj starodoganjske džamije. Majka njegova a kćerka sultanova zamoli se bogu da joj ne istrune sin u zemlji od Mitrova do Petrova dana; dođe o Petrovu u Podgoricu i iskopa sina, makar da su je Podgoričani molili i zaklinjali da ga ostavi među njima, i odnese ga u Sarajevo. Husrev-beg je bio očuvan kao živ, samo mu je zemlja bila oštetila mali prst s ruke, koji je opao u grobu i tu je ostao zakopan. U članku Sokolovićevu je zabilježeno samo ime Husrev-beg, carev sestrić, ali ovdje reknu i Rustem-beg. Jedan stari Podgoričanin mi je rekao: "Pa to je isto, Rustem-beg ili Husrev-beg; zna se da je bio carev sestrić."

Stari Podgoričani su mnogo držali do ove tradicije, ali ne i do groba, na kojemu je stajao omalen kamen bez ikakva natpisa. Inače, nauka je utvrdila da je Husrev-beg umro u Sarajevu 18. VI 1541.1

Gradnja Vezirova mosta

Vezirov most, u neposrednoj blizini Titograda, na rijeci Morači, jedno je od najveličanstvenijih djela turske arhitekture u našim krajevima. Kad je bila prva pohara Kuča, krajem HVIII vijeka, skadarski vezir Mustaj-paša Bušatlija sagradio je od kučkoga. plijena dva mosta: jedan na Morači kod Podgorice, a drugi na putu između Đakovice i Prizrena na Drimu. Po narodnom predanju (čuo sam od Murata Tuzovića, ovaj od svoga oca, a otac njegov od Muratova, djeda), graditelj je bio iz Tirane. Kad je zagasio klak, izgubio se. Vezir ga je tražio i nigdje ga nije mogao pronaći, a kad se graditelj sam nakon tri godine javio, vezir ga htjede ubiti, no on se opravda. Uzeo je dva ćeremita (crijepa), zahvatio jednim onoga rastopljenoga klaka i prilijepio njime ta dva ćeremita, pa ih bacio. Kad se, bačeni, nijesu rastavili, rekao je da se može početi zidanjem.

Slično, samo kićenije, predanje bilježi Ilija Braković u članku "Vezirov most i prva pohara Kuča" u 16. broju III godišta podgoričkog nedjeljnog lista "Zeta", gdje veli da je neimar, koji je bio iz Primorja, zagasio kreč varenikom i jajima onda se izgubio za sedam godina. I po ovom predanju, vezir je htio pogubiti graditelja, a on se ovako opravdao: ,,Da sam zagasio kreč vodom, kao što se to obično radi, i odmah počeo rad, građevina bi bila kratkoga vijeka, a ovako trajaće vjekovima, a dok ona traje, trajaće i vezirovo ime." Po saslušanju vezir mu je oprostio život, neimar je pristupio poslu i u toku godine 1782. most je bio gotov.
Slično predanje postoji i za zagašivanje klaka za Gazi Husrevbegovu džamiju u Sarajevu, a zabilježeno je u spomenutoj Spomenici. I tu je kreč zagašen mlijekom, koje je teklo žljebovima s Trebevića.

***
1 Hamdija Kreševljaković, Spomenica Gazi Husrebegove četiristogodišnjice, Sarajevo, 1932.
/Glasnik etnografskog muzeja na Cetinju, II knjiga, 1962, Cetinje/>/i>

Bosnjaci u CG

Dr. Mustafa Memic

Povod za razmatranje ove teme na Tribini Vijeca Kongresa bosnjackih intelektualaca, dio je nastojanja da se na ovaj nacin pokusamo blize upoznati sa karakteristikama opredjeljenjima i nekim aktivnostima Bosnjaka u Crnoj Gori, kao dijelu bosnjacke dijaspore. Poseban razlog je sto se u posljednje vrijeme javljaju tendencije da se, na odredjeni nacin izvrsi njihovo nacionalno odrodjavanje kao pripadnika bosnjackog naroda. Takva tendencija javlja se na nekim javnim skupvima (Okrugli sto u Rozaju), te putem javnih glasila u Podgorici, koju je u kracoj formi objavilo i sarajevsko "Oslobodjenje".

Kao nosilac tih aktivnosti javlja se navodna "Muslimanska matica u Crnoj Gori", preko njenog predsjednika gospodina Kurpejovica dr. Abdula, ranijeg ministra u Vladi SR Crne Gore i direktora Republickog zavoda za planiranje, zavicajno iz Rozaja. Tvrdi se da su Bosnjaci u Crnoj Gori autohton crnogorski narod, te da se to navodno zasniva na historiji i nauci. Istovremeno se, u neke krajeve, u kojima je bosnjacko stanovnistvo vecinsko, salju agitatori koji u nepsrednim razgovorima zagovaraju da je stanovnistvu tih krajeva vise u interesu da se opredijele kao "Crnogorci muslimanske vjere", te ce na taj nacin steci vecu slobodu i svoja gradjanska prava. Stanoviste u referatu polazi od toga da se u konkretnom slucaju ne radi o nekom ponovnom opredjeljivanju, vec o nacionalnom bicu i opstajanju tog naroda na tim prostorima, koji se vec tri stotine godina bori da opstane i sacuva svoj subjektivitet i identitet.

U referatu se isticu dva osnovna razloga zbog kojih se takve aktivnosti javljaju. To su planirani popis stanovnistva u 2001. godini i teznja da se ojaca crnogorska komponenta u sukobljavanju sa danasnjim rezimom u Beogradu i nastojanju Crnogoraca za sticanjem vece samostalnosti, ne iskljucujuci mogucnost otcjepljenja do samoopredjeljenja. Bez obzira sto su Bosnjaci u Crnoj Gori, u svojoj tristogodisnjoj historiji dozivljavali teska stradanja, oni su se u novim uslovima pretezno opredjelili da podrze sadasnja nastojanja vecinskog naroda, shvatajuci da im takvo opredjeljenje obezbjedjuje vise demokratije i ljudskih sloboda. Medjutim, jacanje crnogorske komponenete ne smije se ostvarivati asimilacijom drugih naroda, u konkretnom slucaju Bosnjaka i osporavanjem njihovog nacionalnog subjektiviteta.

Realna polazista su da se na posljednjim statistickim popisom stanovnistva (1991.) samo 61,5 % gradjana ove Republike izjasnilo kao Crnogorci, a da je putem veoma intenzivne propagande beogradkog rezima ucesce onih koji su se izjasnili kao Srbi za oko tri puta povecano u odnosu na popis iz 1981, a da je i pored toga njihovo ucesce u Crnoj Gori iznosilo svega oko 10%. Oni koji su se izjasnili kao Bosnjaci (tada Muslimani u nacionalnom pogledu) brojali su 1991. godine 90.000, sto je cinilo nesto preko 15% ukupnog stanovnistva. Albanaca je 41.000 odnosno 6,6%. Takvim svojim polozajem oni se zajedno sa Albancima, javljaju kao faktor koji u odredjenim slucajevima odlucuje. Suprostavljene, prvenstveno politicke strukture, ne zadovoljavaju se takvim stanjem i odnosom i teze asimilaciji u nacionalnom odrodjavanju Bosnjaka. U tome je posebnu ulogu dobila navodna "Muslimanska matica u Crnoj Gori", koja se javlja kao paravan za njihovo odrodjivanje, iako samo nominalno nosi naziv "Matica", jer do sada nista nije radila na bilo kakvoj afirmaciji Bosnjaka, makar i kao "muslimana" , kako ih pokusava tretirati.

U referatu je posebna paznja poklonjena da se objasni navodna crnogorska "autohtonost" onih koji se iskazuju kao Bosnjaci, ukazujuci putem analize konkretnih historijskih dogadjanja da su se oni, kao Bosnjaci, oformljavali u sukobima sa onim kojim su permanentno u tristogodisnjem periodu pokusavali da ih istrijebe ili nasilno prevedu u pravoslavnu vjeru. U referatu se objasnjava da ih je upravo njihova historijska sudbina upucivala da se okupljaju i organizuju, i da svoju zastitu ocekuju od njihove matice, koju su oni vjekovima tretirali i od davnina se smatrali Bosnjacima. Evidentirane migracije bosnjackog stanovnistva poticu od vremena postojanja i djelovanja "hriscanske alijanse" krajem 17. stoljeca, progonom hercegovackog stanovnistva koje je trazilo spas prema Niksicu i Limskoj dolini, protjerivanje 84 muslimanske porodice iz plemena Kuca i njihovo naseljavanje u Hercegovacki i Novopazraski, tadasnji Bosanski sandzak, istraga "poturica" iz Stare Crne Gore 1711., pokrstavanje pripadnika islamske vjere u Vasojevicima 1852.-1858., stradanje kolasinskih Bosnjaka 1858, muhadzerski pokret nakon odluka Berlinskog kongresa 1878. i aneksije Bosne i Hercegovine 1908., te prevodjenje plavsko-gusinjskih Bosnjaka i Albanaca na pravoslavlje.