donderdag 18 oktober 2007

Život i iseljavanje muslimana Titograda

NEKI NARODNI OBIČAJI I LOKALNE TRADICIJE MUSLIMANA PODGORICE

Alija NAMETAK
je rođen u Mostaru 6. marta 1906. godine. Tu je završio mekteb, osnovnu školu i klasičnu gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1929. godine.

Po zavrstetku studija dolazi u Sarajevo za urednika Novog behara. Kad je primljen u državnu službu radi kao profesor u Srednjoj tehničkoj školi, zatim učiteljskoj te u gimnaziji. Jednu godinu je proveo u Podgorici kao srednjoškolski profesor a nekoliko godina je honorarno predavao srpsko-hrvatski jezik u Gazi Husrev-begovoj medresi. 1945. godine je osuđen na 15 godina zatvora. Sa izdržavanja kazne pušten je 1954. kada se zaposljava u Institutu za proučavanje folklora a zatim radi kao bibliotekar u Muzičkoj akademiji do odlaska u penziju 1973. Od 1938. do 1945. uređuje Glasnik Islamske vjerske zajednice a bio je i u uredništvu kalendara Narodne uzdanice te Hrvatske misli.

Sabiranjem i objavljivanjem narodnih umotvorina Nametak se bavio cjelog života. Sam ili u izdanju knjižare Ahmeda Kujundžića u Sarajevu štampao je Narodne muslimanske junačke pjesme. Muslimanske narodne pripovijesti iz Bosne štampane su 1944. godine kada i Muslimanske narodne ženske pjesme. Zbirka narodnih pjesama Od bešike do motike štampana 1970. godine a Narodne pripovijesti bosanskih muslimana 1975. godine.

Pripovijesti i novele počeo je objavljivati 1928. godine u zagrebačkim književnim časopisima Književnik, Omladina, Savremenik, Vijenac, Hrvatsko kolo, a kasnije i u muslimanskim novinama i kalendarima. Posebno su mu štampane zbirke pripovijedaka Bajram žrtava, Dobri Bošnjani, Za obraz, Ramazanske priče, Mladić u prirodi, Dan i sunce, Trava zaborava i dr. U seriji Pet stoljeća hravatske književnosti napravljen je izbor iz Nametkovog djela. Nametak je objavio više radova iz historiskog i kulturnog života muslimana, zatim dosta memoarskih članaka, folklorne građe i dr., priredio Pobožne pjesme sa Rešadom Kadićem, Gasevićev Mevlud i jos mnogo drugih značajnih i raznovrsnih djela.

Posthumano mu je objavljena knjiga Sarajevski nekrologij.

Alija Nametak je preselio na ahiret 8. novembra 1987. godine.

(Iz rubrike Dobri Bošnjani)

Od kraja oktobra 1933. do kraja marta 1935. služio sam u Podgorici kao profesor Državne trgovačke akademije. Već prvih dana sam se počeo zanimati za narodne običaje podgoričkih muslimana i bilježiti ih. Glavni informatori su mi bili Sulejman Đečević, Ahmet Pokrklić, Murat Tuzović i njegova žena Bula. O hipokoristicima muslimanskih ličnih imena u Podgorici napisao sam odmah kratak članak i objavio ga 1934. u Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena, sv. XXIX, 2, str. 238–240).

I ova radnja je tada nastala, a dopunjavao sam je i kasnije. Od onda su nastale velike promjene u cjelokupnom našem životu, pogotovu u životu muslimana u Titogradu, koji su se dobrim dijelom iselili. Od oko 600 muslimanskih porodica u Podgorici, koliko ih je bilo do početka drugog svjetskog rata, odselio ih se za vrijeme rata velik broj u Skadar, a još veći u Sarajevo. U Titogradu ih nema ni jedna trećina prijašnjeg broja. Iz Skadra ih se dosta i vratilo u domovinu, pa su neki ostali u Titogradu, a neki su odselili u Bosnu, najvećim dijelom u Sarajevo. U Sarajevo su već za vrijeme prvog svjetskog rata došle nekolike porodice Vranića i Lukačevića. I oni koji su prvi došli kao i oni koji su se za vrijeme drugog svjetskog rata i iza njega doselili u Sarajevo zadržali su svoj dijalekat. Čak i ona djeca koja su u Sarajevu rođena i odrasla, poženila se pa i sama djecu stekla, sačuvala su glavne govorne karakteristike muslimana stare Podgorice (Titograda). Žene se između se, a sačuvali su i neke stare narodne običaje. Vrlo su rijetki, da ih tako nazovemo, mješoviti brakovi između Titograđana i Sarajki ili da se Titograđanka uda za nekog Sarajliju ili drugog Bosanca. I danas se nastoji udati u Sarajevu za doseljenog Titograđanina onu Titograđanku koja nema za koga da se uda u Titogradu. Prema svemu stiče se dojam da muslimanska stara Podgorica (Titograd) i njeni doseljenici u Sarajevu (i možda pojedinci u kojem drugom mjestu) čine endogeno naselje.

I

Podgorica (današnji Titograd) u Crnoj Gori, tokom istorije pod Turcima, spadala je uglavnom u Skadarski vilajet, a jedno vrijeme oko polovice XVIII vijeka bila je u teritorijalnom sklopu Bosne i Hercegovine. Muslimansko stanovništvo, koje je za vrijeme Turaka u ovom mjestu bilo u ogromnoj većini, slovenskog je porijekla, govore srpskohrvatskim jezikom, koji stariji zovu "bosanskim", ikavskim govorom (refleks И daje i u dugim slogovima, je u kratkim). ,,Mi smo Hercegovci, a jezik nam je bosanski", govorio mi je Ahmet-aga Pokrklić koji je imao 84 godine kada sam se s njim upoznao.

Iako je ovuda prolazio važan put iz Arbanije u Hercegovinu, ipak se ne opaža u narodnom životu uticaj ni šiptarskog ni turskog koliko crnogorskog. Podgorički muslimani čuvaju vjerno stare narodne običaje, pa čak i onakve, koji stoje u opreci s islamskim učenjem, a koje su primili od Crnogoraca ili su ih zadržali iz vremena kada su i sami bili pravoslavni.

U Podgorici je vladao patrijarhalan život. Tu se samo muškoj djeci kaže da su đeca, dok se ženskoj veli đevojke. Tako, kad nekoga upitate koliko ima djece, reći će vam na primjer, "dvoje", a poslije ćete saznati da još ima i tri kćeri. Ako neko nema muške djece, pa ga upitate, ima li djece, reći će vam da nema i dodaće: "Daće bog", a poslije će dodati ispod glasa: "Imam dvi đevojke", ako mu kćeri nisu udate, a ako su udate reći će: "Imam dvi kćeri." O muškim članovima porodice se govori kao o puškama, pa se veli: "Naša je kuća bila vêljâ; bilo nas je deset pušaka". Ako se nekome rodi prvo žensko dijete, pa iza nje posobica, nastane u porodici kuknjava kao da se kakva nakaza rodila. "Rodila mu se zmija prisojkinja", ili "Rodila mu se zmija krabosnica", vele. Kad se muško dijete rodi, tada zapucaju puške u kući gdje se dijete rodilo.

Običaji

Kumstvo. – Muslimani u Podgorici (Titogradu) se okumljuju između sebe (vrlo rijetko) ili s pravoslavnima. Kumstvo je šišano, a sastoji se u tome, da kum ostriže kumčetu malo kose iznad čela i sa sljepoočnica. Tada mu kum baci u kosu kakav zlatnik, obično pola napoleondora. Potom roditelji dječiji daruju kuma. Tako nastane kumstvo među dvjema porodicama.

Ako se kome ne da u muškoj djeci, pa kad mu se jednom rodi muško dijete, odmah nakon što mu pupak odrežu, okupaju ga i obuku, stave ga u planinu (kolijevku) i iznesu pred dvorišna vrata. Jedna žena stoji za vratima i čeka ko će prvi naići. Bez obzira koje vjere bio, makar i gabel (Ciganin), žena svrati prolaznika: "Radi boga, da kumuješ tome djetetu!" Prolaznik uzme kolijevku, unese je u dvorište i tu odmah ostriže djetetu čuperak kose.

Pokrivanje žena. – Djevojčice se već od navršenih 12 godina "sakrivaju" ili "pokrivaju", tj. povuku se u kuću, i kad izlaze na ulicu, moraju biti pokrivene, da im se ne vidi ništa osim očiju Prije prvog svjetskog rata nosile su podgoričke muslimanke na ulici feredže, dugačke ogrtače s rukavima koji su padali niz leđa, a glava im je bila zamotana s dva velika bijela "jašmaka", rupca, između kojih su se samo oči mogle vidjeti. Iza prvog svjetskog rata nosile su podgoričke muslimanke tzv. "ćereću", kratki ogrtač od crna platna, koje se ovdje zove tibet (u Bosni i Hercegovini kazmir). Ćereća ima dva rukava, od kojih se lijevi navuče na lakat savijene ruke, a desni visi niz leđa. Ćereća dopire do pasa (sl. 1). Poslije drugog svjetskog rata ni podgoričke muslimanke ne pokrivaju više lice i izlaze slobodno na ulicu.

Kod kuće su nosile dimije, koje su drukčijeg kroja nego u Bosni, košulju i preko nje anteriju. Srebrni nakit preko prsa, koji uzdigne sise, zove se kopčalak, a ilanlak je nakit na glavi, na vrsti fesa koji se zvao ćelenpoš.

Vjeridba. – Djevojke se udaju najviše između 15. i 18. godine života. Rijetko koja da prijeđe neudata dvadesetu godinu. U starija vremena su se i mlađe udavale, čak i od 12 godina. Ako u Podgorici nema muškaraca za ženidbu koliko djevojaka na udaju, onda se traži momak u kojem drugom mjestu, u Tuzima ili u Skadru, da ne bi djevojka pošla za inovjerca. Kako su se djevojke strogo krile, roditelji su momku odabirali djevojku. Rijetko je kada momak, u dogovoru s kojom svojom rodicom, udesio da vidi djevojku prije nego bude dovedena u njegovu kuću. To se prije smatralo velikom sramotom, i kad bi djevojčin otac saznao da mu je neki momak vidio kćer, ne bi mu je dao, pa da je i od najboljeg roda; volio bi je vidjeti usjedjelicom ili mrtvom, nego je dati takvom momku.

Rič za rič ("mali prsten").– Rođak ili prijatelj momkov ode djevojčinoj kući, kad su roditelji tu ili braća joj i nakon malo razgovora rekne: "Ja sam doša' da vi prosim ovu đevojku za tim i tim momkom." Ima slučajeva da mu je odmah obećaju, ali obično reknu: "Pričekajte pet-šest dana, pa ćemo vi poručiti."

Kad mu poruče da dođe, on pođe i ponese sa sobom prsten, zvanu burmu. Kad popiju kafu, on dadne majci đevojčinoj prsten, a kad pođe kući, oni njemu dadnu čevru. To se zove mali prsten. Tu odrede dan kad će doći s ,,veljim prstenom". A ako mu neće đevojku dati, poruče mu po kome prijatelju iz đevojačke kuće: "Nemo" da dolazi!"
Vjeridba se sastoji u tome, što momak pošalje djevojčinoj kući, pošto se njegova majka dogovori o tome s djevojčinom, i na to dadu pristanak njihovi očevi, razne darove: "nebe"-šećera i novca (redovno u zlatu, u napoleondorima), prsten i ružicu cvijeta, zamotanog u crvenu kartu i svezano svilom ("velji prsten"). Novca pošalje više, ako hoće da mu djevojka daruje veći broj prijatelja, znanaca i dalje rodbine.
Vjerena djevojka sjedi u očevoj kući od dva mjeseca, pa i do nekoliko godina, ali najčešće jednu godinu, za koje vrijeme ne smije izići na ulicu. Kad god vjerenik prođe ispred njene kuće, vjerenica mu mora poslati darove kući, i to najdalje sutradan. Obično mu šalje koje slatko jelo (revaniju ili gurabiju). Vjerenici izbjegavaju radi toga da prođu ispred djevojčine kuće, da je time ne nagone na trošak.

Prekidanje. – Dvije do sedam sedmica prije nego će prevesti djevojku u svoju kuću poruči mladoženja kada će se obaviti vjenčanje i kada će spremiti po djevojku. To se zove prekidanje.

Vjenčanje. – Vjenčanje se obavljalo po šeriatskim propisima, pred kadijom. Vjenčanju nijesu prisustvovali mladenci lično. Momak i djevojka opunomoćili bi po jednog čovjeka iz svoje porodice i po dva šahita (svjedoka), da umjesto njih pristupe kadiji i očituju da mladenci dobrovoljno stupaju u brak. Ti opunomoćenici su se zvali većili. I djevojka i momak dadnu to usmeno očitovanje pred svjedocima, koji onda potvrde pred kadijom, da su čuli iz mladinih (odnosno mladoženjinih) usta da pristaju na brak. Tada se još ugovori da, za slučaj kad ne bi bilo među supruzima slaganja i kad bi moralo doći do rastave braka, muž ima isplatiti ženi izvjesnu svotu novca (u vrijeme kad sam pisao ovu radnju, najčešće 3001 ili 5001 dinar, a bilo je slučajeva gdje je iznos bio i manji). Ta se ugovorena svota stručno zove mehri muedžel.

Vjenčanje se obično obavljalo u ponedjeljak. Između Bajrama, ramazanskog i hadžijskog ili kurbanskog, rijetko se ko vjenčava.

Svadba. – Ako se djevojka udaje za koga u Podgorici, onda so prevodi iz roditeljske kuće u mladoženjinu u četvrtak. Međutim, ako se udaje u koje drugo mjesto, onda ide u srijedu od kuće. Dan prije nego će se mlada prevesti mladoženja joj pošalje oko 9 sati prije podne siniju. To je dar u kome se nalazi ćurak, kratak kaput postavljen lisičinom i izvezen zlatom, dva-tri para grevalja, papuča, tri do šest pari haljina i kana (orijentalna boja za kosu, noge i ruke).
U srijedu navečer mladini ljudi donesu čeiz (obično jedan ili dva velika sanduka, puna ruha i darova, jedan ili dva ćilima, ibrik i leđen) u mladoženjinu kuću, a tada opet od mladoženje idu uvečer djevojčinoj kući po sarajliju, baklavu. U mladinoj kući i novcem daruju one koji dođu po sarajliju.

Od posljednjeg petka do srijede, prije nego će se prevesti, djevojka leži u roditeljskoj kući pod gubicom. (pokrivačem). Pokrivena bude i po glavi, a ne smije je vidjeti nijedan muškarac ni iz roditeljske kuće. Oko nje sjede djevojke, njene drugarice. Ona cijelo vrijeme plače, naravno bez suza, za djevojaštvom. U srijedu popodne je miju i naveče je obuku u haljine koje joj je ženik poslao. To je samo proba. U četvrtak ujutro, prije nego dođu po nju, mlada se potpuno opremi.

U svatovima je ženikova rodbina i prijatelji, koje on pozove, a pred djevojčinom ih kućom dočeka i isprati njezina rodbina. U kuću ulaze samo žene – jenđije i dječak koji će prstenovati mladu. Tamo ih dočekaju opet samo žene koje ih nude šerbetom (slatkim pićem), ali one odbiju i ne sjednuvši. Najstarija rekne: "Dajte nam to što je naše!" Tada ukućani izvedu mladu, koja pred njih sjedne na .stolicu. Tu je prstenuju, a onda je izvedu njezine sestre ili najbliže rodice ispod ruku do kućnih vrata. Odatle je prime braća ili najbliži rođaci (ako nema braće) do obornih vrata, gdje je predaju djeverima. Djevojka izlazi vrlo sporo iz kuće; od obornih vrata do kola u kojima će se voziti ide dugo vremena, tako da se micanje nogu gotovo i ne primjećuje. Vode je dva djevera ispod ruku.

Kad se mlada dovede u mladoženjinu kuću, dočekaju je ukućani s pogačom, bocom vode, musafom (Kuranom) i šećerom, a mladoženja iz hodnika je dočeka na samim kućnim vratima sa sahanom bonbona, sitnog novca i ječma. Hala (očeva sestra), tetka, ujna i strina drže pogaču.

Mlada najprije dohvati kockom šećera gornji prag, a onda uzme pod pazuho musaf, u jednu ruku pogaču, u drugu ruku bocu vode i tako uđe u kuću. Tada mladoženja baci preko nje i preko glava žena oko nje bonbone i ostalo među djecu onim putem kud je nevjesta. došla. Šećerom dohvati prag da joj bude slatko živjeti u toj kući, a stane na pušćetiju (učinjenu ovčiju kožicu), da bude prema starijima meka kao vuna.
Nakon što mladoženja baci bonbone, ječam i novac preko nevjeste među djecu, povuče se i zgodno se sakrije pod strop, da nevjesta, kad bude prolazila kroz portik ili u kamaru, prođe ispod muža, u znak da će mu uvijek biti podvlaštena.

U đerdek (ložnica) mladenci ulaze u četvrtak uveče, iza jacije (pete dnevne molitve, oko dva sata po zalasku sunca). Dok mladoženja uđe u đerdek, njegovi mu drugovi u oboru pjevaju:

Ljubio se bili golub sa golubicom,
gledalo ga mlado momče sa đevojčicom.
"Crven ti je kljun, golube, u golubice."
"Crvenija medna usta u đevojčice.
" To ne bio bili golub i golubica,
već to bilo mlado momče i đevojčica.


Kad mladoženja uđe u đerdek, mlada ga čeka stojeći u jednom uglu prekrivena crvenim "kavrakom" (burundžukom) preko lica. On joj pristupi i kvrcne je triput prstom u čelo. Ona drži desnu nogu malo pridignutu, nastojeći da pritisne njegovu nogu, što bi imalo značiti da će on biti "pod papučom". Nakon toga joj on skine kavrak s lica.

Za mladoženju i mladu se napravi slatko jelo, zvano rešedija, od koga se polovica odvadi za mladoženjine drugove koji pjevaju. Oni pred kamarom čekaju da im mladoženja iznese rešedije na pjatu, a oni se pograbe o nju i slome odmah pjat na ona vrata.

Iza toga mladoženja u đerdeku klanja "dva rećata nafilata". Žene uopće ne klanjaju, niti znaju klanjati. Tek pod starost pokoja žena nauči ponešto od vjerskog rituala.
Sutra izjutra dolaze mladoženjini rođaci i daruju mladu.

Popodne toga dana mlada se "srami" ili "stidi". Dolaze žene i djevojke da je gledaju, a ona stoji u jednom uglu i netremice gleda preda se.
U rod ide u prvi ponedjeljak i tamo noći jednu noć, a vrati se u novi dom u utorak iza jacije. Po nju ode najotmjenija osoba u rodu, obično svekar.

Kad ide u roditeljsku kuću, prati je vodarica s darovima, a kad se pođe po nju, isto ide vodarica i mladoženjin brat, stric ili otac. Tada roditelji iznesu sarajliju i kolača i to se dijeli svojti đuvegijinoj.

Svaki put za mjesec dana kada nevjesta ide roditeljima u pohode i kad se vrati kući, roditelji šalju za njom sarajliju ili "tespić" (vrsta slatkog jela).

Naricanje. – Kad dijete umre, mati mu ne ustaje s mjesta gdje sjedne, čak ni kad ga ponesu da ga kopaju, dok se na vrate s grobovlja oni koji su ga ponijeli. Uz nju sjedi neka žena od njezina roda, koja takođe ne ustaje. Majka umrlog djeteta drži u krilu kakve zelene trave, obično morač (drugdje to zovu komorač) i pospu oriza po njoj. Zimi, ako nema ništa zeleno, ubere se grančica šipka (nar) u tu svrhu.

Kad umre odrasli muškarac, presvuku ga odmah u opranu preobuku, gaće i košulju, i zamotaju ga u bijelu plahtu. Okrenu ga licem prema kibli (pravac prema Kabi ili Ćabi, kamo se muslimani okreću pri molitvi; za naše krajeve jugoistok), s glavom prema zapadu a nogama prema istoku, legnu ga na dušek i pokriju jorganom. Na glavu mu metnu fes i pokriju ga po licu čevrom (zlatom izvezenim rupcem). Tada posjedaju oko njega žene. Ako je umrli imao ženu, ona mu sjedne niže nogu, a ostale žene oko njega. Više glave mu sjedne ona koja zna najbolje kukati. Ako nema koja takva muslimanka, onda se za taj posao najmi jedna pravoslavna žena kojoj se za to dadne nagrada u novcu. Onda ona u stihovima nariče kakav je taj mrtvac bio, koliko je vlaških glava posjekao (pa makar u stvari nijedne – biva slavljen kao veliki junak), ko je od njegova roda prije njega umro, kota ostavlja i ko ga oplakuje, poručuje po njemu pozdrave ranije umrlima i slično. Sve žene na kraju svakog stiha po taktu viču: "Kuku!" i udaraju dlanom o dlan, dok ne dođe hodža koji će kupati mrtvaca. Tada, ako mrtvac ostavlja za sobom sinove, dođu svi i poljube ga u ruku, dok se on nalazi na teneširu (stolu za" kupanje).

Kad nekoga mrtvaca ponesu iz dvorišta, ako niko za njim ne zakuka, prebacuje se ukućanima, da su jedva čekali da taj bolesnik umre, i kažu: "Nema ko da ga ožali." Sinovi za ocem obično viču:
"Lele mene, bâbo!"

I nakon toga dana kad čovjek umre i bude opremljen i ukopan nariče se petkom i ponedjeljkom u kući gdje je umro. Za to se stavi mrtvačev fes na jastak (ako je bio mlad, fes se zakiti cvijećem), sahat i prsten, pa se oko toga žene okupe i nariču. To se ponavlja dugo vremena, obično jedan mjesec, a na primjer za Tahirom Pokrklićem sedam godina se naricalo.

I oko mrtve žene se plače; oko mlađih više, a oko starijih manje.

Levirat. – Kad umre muž a ostavi ženu bez djece, ona se odmah vraća u rod čim njega ponesu na groblje, ako je neće uzeti djever za ženu. Po islamskom bračnom pravu je dozvoljen levirat, koji se u staroj Podgorici praktikovao. Desio se jedan slučaj u vremenu kad sam pisao ovu radnju. .Žena (udovica) Medače Efovića udala se odmah za djevera. U brak se faktički ne može stupiti dok ne prođe četiri mjeseca i 10 dana iza smrti prvoga muža, dok se ne vidi da nije ostala od prvog muža gravidna. Ako bude gravidna, čeka se dok rodi. i 40 dana poslije poroda da bi se mogla za drugoga vjenčati.

Hajtar. – Kad koji musliman umre, odmah to mujezin oglasi s munare pozivom na arapskom jeziku. Taj poziv se zove "salla". Čim se čuje salla, odmah se svijet raspituje ko je umro i hita na "hajtar", tj. da izrazi saučešće rodbini umrloga. Pri tome se ne ulazi u kuću. Rodbina umrloga stoji pred kućnim vratima, a onaj koji izrazuje saučešće, stavivši desnu ruku na prsa, stane pred svakog pojedinog i rekne: "Ostatku napredak!" ili: "Da ti je zdravo glava i ostatku napredak!" Oni mu odgovaraju: "Zdravo bio!" Kad je svima izrazio saučešće, onda sjede na stolicu ili klupu koje se za to iznesu iz kuće. Potom ga jedan od rodbine počasti cigaretom. Ovaj odlazi kad popuši cigaretu. Po tome neki stoje kraj vrata, a neki sjede; zna se kome se izražava saučešće i ko ga izražava.

Kad je vrijeme ružno, onda se ide na hajtar u susjednu kuću, ako je nekog rođaka.
Prije je bio običaj da se dolazi i s groblja kući umrloga, gdje je rodbina primala hajtar još tri dana, a potom bi se išlo na redovni posao. Sada obično, kad se vrate s groblja, pogosti koji od najbližeg pokojnikova roda učesnike sprovoda u kafani kavom, i odmah se ide na posao.

Ovdje bih napomenuo i neke druge izraze kojima se nazdravlja ili čestita. Kad te neko počasti kakvim jelom ili kavom reći ćeš mu: "Odžak ti mamur bio!" (Dom ti bio nov, opravljen, jak), na što će ti on odgovoriti: "Zdravo bio!" ili "Zdravo bio i veseo!" Ako ti neko od roda iz drugoga mjesta dođe, Podgoričanin će ti, kad te sretne, reći: "Veselo ti oko!" Odgovor: "Zdravo bio i veseo!" Kad se rodi nekome sin, čestita mu se: "Bio bolan sin od oca!" Ako je otac mladić, onda se u šali doda: ,,Ka' masak od magarca!" Običan je upit pri Prvom susretu ujutro: "Jesi li se naspa (naspala)?" "Lipo; kako ti?" ili: "Ja dobro, kako ti?" Konvencionalan upit pri susretu u toku dana je: "Jesi li moga?" ili: "Jesi (li) mogla?"

Marač. – Prvoga dana mjeseca marta po starom kalendaru naloži se u oboru vatra, preko koje preskače sva kućnja čeljad. To rade da im ne bi naudila vještica.

Na marač se zapali kravlja balega, osušena na nekoliko dana prije, i njome se okadi sva kuća, svi uglovi i pragovi u njoj radi nespomenice (zmije) i kimaka (stjenica). Onda se ta goruća balega izbaci na raskrsnicu.

Toga dana djeca viču ulicama: "Sureti, kukureti!" idu od kuće do kuće i u svakoj ištu da im se što daruje. Domaćica dariva od svačega čega želi da ima cijelu godinu.
Đurđev. – Dan uoči Đurđeva (po starom kalendaru), koji dan muslimani u Titogradu zovu Hajdarelez (od Hidr i Ilijas, dobri duhovi kopna i mora, koji se taj dan susretnu), kupi se suhih smokava, bijeloga luka i mladoga sira. Sve živo ustane prije zore. Nerotkinje se kupaju pod mlinskim ljevačem (žlijebom). Kuće se kite zelenilom i svakovrsnim cvijećem. Ujutro se baci srebrna para u kacu za vodu (kad nije bilo vodovoda i kad se voda držala u kacama). U tu kacu se baci i cvijeća i svakojaka zelenila. Sve se to opet naveče izvadi. Ko drži ovce, ujutro rano zakolje jagnje za ručak. Izvedu se ovce na ledinu, daje im se soli i preko njih se puca iz revolvera nekoliko metaka. Jede se rano bijeloga luka, mladoga sira i suhih smokava. Za ručak se pravi skrobanica (pita od skorupa, masla, sira i raznih vrsta zelja).

Narodna nošnja

Turski putopisac Evlija Čelebija, koji je u našim krajevima bio šezdesetih godina sedamnaestoga vijeka, opisujući Podgoricu i Podgoričane, u VI svesci "Sejahatname", na strani 112–113, piše:

Kada je sultan Mehmed Fatih osvojio Skadar, sagradio je iste godine ovaj grad, da bi Skadar osigurao od arnautskih ustanika i Mlečića. To je nov grad u kršu, zvanom Crna Gora, tvrda građevina na četiri ugla, s bedemima, jednom kapijom i hendecima. Unutra ima dizdar i 700 junaka. I dan i noć su u boju. Ali im je odjeća vrlo smiješna. Kako je to planinski kraj, pa je klima ugodna, to su uzrastom i stasom kao velike platane. Glave su im koliko adanske tikve. Mišice su im debele kao tikve za dolmu (punjenje). Iz grudi im izlazi glas kao iz velikog ćupa (lonca). Pod potpunim oružjem skaču sa stijene na stijenu kao bagdadske gazele. Žene su im, naprotiv, nježne i malene. Svi nose na nogama pritegnute opanke. Listovi su im goli. Čak nemaju ni gaća. Većinom i ne znaju šta je košulja. Na leđima nose neko smiješno usko i kratko ćebe. Prsa i vrh ramena su im gola. Čudnovato je, koliko god su im glave goleme kao kotao, toliko su im malene kape, samo kolik fildžan (šoljica za kahvu). Privežu ih gajtanom s dvije strane, pa gajtan nataknu na vrat i tako oblače kapu na glavu. Bog zna, ova kapica na ovoj velikoj glavi se čini kao pozajmljena, ne može se obući. Ove gazije idu svaki čas u četu i potjeru, pa su zadali strah ustašama iz Kotora, Klimenata i Crne Gore. Podgorica je subašiluk u sandžaku skadarskom. Sudi im subaša, drugoga suca nemaju. Unutra u gradu ima svega oko trista tijesnih kućeraka, Fatihova džamija, anbarovi za pšenicu, dobar depo za municiju, topovi i ublovi. Drugih ustanova:. hana, medrese, banje, čaršije, pazara nema... (Preveo: Fehim Spaho).

Evlija Čelebija u svojim putovanjima gleda sve ono što je izvanredno i to u svojim pričanjima preuveličava. Tako je i u Podgorici, prikazujući mušku nošnju, pretjerao u mnogim stvarima. Do iza prvog svjetskog rata bilo je Podgoričana koji su nosili nošnju sličnu onoj što je opisuje Evlija Čelebija. Podgoričani su imali košulje, ali su ih nosili razdrljene, da su se zaista prsa dobrim dijelom vidjela gola. ,,Usko i kratko smiješno ćebe" je struka, mala kapa je tzv. "tunos-fes", na kojemu je bila duga svilena kićanka, zvana puškul, koja je težila i po pola oke. Kako je kićanka bila teška. To se taj fes zaista vezao za vrat da ne spane. Inače su stari Podgoričani imali 3 kape: ćelenpoš, takiju i tunos-fes. Ćelenpoš je bio od bijeloga platna i prošiven. Takija je od crvenoga plata, a nosila se ispod fesa da ga sačuva da se ne umasti od glave i ne uprlja. No i pored ovih kapa Podgoričani su, kao što to rade i Arbanasi, zamotavali glavu u bijelo, tanko i prozirno platno. Svi su nosili perčin, koji je bio pod kapom, a nosio se u stara vremena zato da ,,kad Crnogorac ubije Turčina, pa hoće da mu glavu posiječe, da ga ima za što ufatiti (da ga ne bi ufatija za nos)". Ljeti su nosili svilenu bijelu košulju i bijele brageše od svile ili lana, kako je ko mogao, a pas obavezno svileni (šalpâs, trabolus) ili vuneni (crveni) Zimi su nosili košulju, anteriju od šamaladže, jelek, šalvare sa crnim gajtanima sa strane i podvezicom ispod koljena. Šalvare su išle jednim dijelom preko crevalja. Crevlje su nosili skadarske, od crvene kože sa crnim rubom. Kad su bili u potpunoj opremi oblačili su preko svega toga i fistan (vrsta suknje od kamreka, tankog bijelog platna kojeg je bilo i do 40 metara u jednom fistanu). Zimi su nosili talagane (kabanice s kapuljačom) i crne đurdine (krznom postavljene kapute).

Fistana je nestalo još ispred prvog svjetskog rata, a bijele čakšire (arnautske) su bile zamijenjene onima od plave svite (čohe). No i takvih je čakšira kao i onih bijelih već nestalo. Posljednji koji je nosio čakšire od plave svite bio je Murat Azganović (umro u Sarajevu 1961).

II

Predanje o podizanju Glavatovića džamije
Jusuf-aga Glavat pošao u Carigrad sa slugom Savom iz plemena Kuča. Išli su preko Arbanije i u Kroji legnu u jednom hanu da prenoće. Tu su vidjeli trojicu šehova (derviša). Kako su se Glavatu učinili sumnjivi, upozori Savu da se pripazi i da ih preža kroza san. I sam tako leže ne skidajući sa sebe oružja, a namakne na glavu jaku od dolame kao da tobože spava. Kad su ona tri šeha mislila da su Savo i Glavat zaspali, pođu put njih da ih ubiju, a Glavat potegne veliki nož i ubije ih svu trojicu. Potom ustanu, iskopaju kraj hana jamu c bace u nju ...šehove. Nakon što su "otišli u Carigrad, gdje se Glavat bavio -svojim poslom, na povratku kaže Savi: "Da vidimo one šehove!" Raskopaju jamu i, kako su se lešine bile raspale, opaze da svaki šeh ima po tri ćemera dukata. -Glavat uzme novac i dadne polovicu Savi. Od toga novca Glavat napravi jednu džamiju u Podgorici, a drugu u Golubovcima u Zeti, dok Savo Kuč skova zlatan krst i darova ga crkvi vukovačkoj u Zeti.
Glavatovića džamija u Podgorici je dovršena mjeseca ramazana godine 1001. po hidžri (između 1. i 30. VI 1593), kako se to moglo videjti iz natpisa nad vratima, na kojemu je pisalo da ju je načinio Husejin-aga (bez prezimena), a ne Jusuf-aga, kako kazuje narodno predanje.

Glavatovića ima u selu Fundini kod Titograda, muslimana i pravoslavnih. Jedna grana muslimana Glavatovića živjela je do drugog svjetskog rata u Podgorici, odakle se preselila u Sarajevo, adi je promijenila prezime u Pačuka.

Otkuda ime Mićen ili Mijećen?
Stara Varoš u Podgorici se dijelila na dvoje: grad, dio koji je bio u gradskim zidinama, i Mićen ili Mijećen, koji se razvio kad se grad počeo širiti". Etimološki je teško rastumačiti značenje toga imena, iako se naoko čini da je Mićen ikavski oblik prema jekavskom Mijećenu. U šiptarskom jeziku Mićen znači "pseći miš", a Mijećen "hiljadu pasa". O nastanku ovoga imena čuo sam od Ahmeda Lekića, potomka jedne od najstarijih titogradskih porodica, ovo: Kad se prenapučio grad, neki Abdović zatraži od upravitelja grada da mu dozvoli da se naseli izvan gradskih bedema, a ovaj ga otjera s riječima: "Hajde, mićen!" Po tome što ga je nazvao mićen – "pseći miš", a on se ipak naselio izvan bedema, i ovaj dio Stare Varoši dobije svoj naziv.

Starodoganjska džamija i grob Gazi Huserevbegov

Najstarija džamija u staroj Podgorici i jedina koja sada postoji u Titogradu je ona koju Evlija Čelebija pripisuje sultanu Mehmedu el-Fatihu, a zove se u narodu starodoganjska (doganja ili dogana je isto što i dućan, trgovina ili radionica). Uz nju, s lijeve strane je malo groblje s nekoliko grobova, od kojih za jedan Podgoričani tvrde da je Gazi Husrevbegov. koji je u Sarajevu podigao džamiju i mnoge druge prosvjetne i gospodarsko-dobrotvorne ustanove. 0 tome postoji i narodna pjesma, s dvjema varijantama, koje je objelodanio Osman Sokolović u "Novom Beharu", god. 1932, VI, br. 7–8, str. 91–93. Po tom narodnom predanju, Gazi Husrev-beg je poginuo kraj Podgorice u borbi s Kučima i bio je zakopan kraj starodoganjske džamije. Majka njegova a kćerka sultanova zamoli se bogu da joj ne istrune sin u zemlji od Mitrova do Petrova dana; dođe o Petrovu u Podgoricu i iskopa sina, makar da su je Podgoričani molili i zaklinjali da ga ostavi među njima, i odnese ga u Sarajevo. Husrev-beg je bio očuvan kao živ, samo mu je zemlja bila oštetila mali prst s ruke, koji je opao u grobu i tu je ostao zakopan. U članku Sokolovićevu je zabilježeno samo ime Husrev-beg, carev sestrić, ali ovdje reknu i Rustem-beg. Jedan stari Podgoričanin mi je rekao: "Pa to je isto, Rustem-beg ili Husrev-beg; zna se da je bio carev sestrić."

Stari Podgoričani su mnogo držali do ove tradicije, ali ne i do groba, na kojemu je stajao omalen kamen bez ikakva natpisa. Inače, nauka je utvrdila da je Husrev-beg umro u Sarajevu 18. VI 1541.1

Gradnja Vezirova mosta

Vezirov most, u neposrednoj blizini Titograda, na rijeci Morači, jedno je od najveličanstvenijih djela turske arhitekture u našim krajevima. Kad je bila prva pohara Kuča, krajem HVIII vijeka, skadarski vezir Mustaj-paša Bušatlija sagradio je od kučkoga. plijena dva mosta: jedan na Morači kod Podgorice, a drugi na putu između Đakovice i Prizrena na Drimu. Po narodnom predanju (čuo sam od Murata Tuzovića, ovaj od svoga oca, a otac njegov od Muratova, djeda), graditelj je bio iz Tirane. Kad je zagasio klak, izgubio se. Vezir ga je tražio i nigdje ga nije mogao pronaći, a kad se graditelj sam nakon tri godine javio, vezir ga htjede ubiti, no on se opravda. Uzeo je dva ćeremita (crijepa), zahvatio jednim onoga rastopljenoga klaka i prilijepio njime ta dva ćeremita, pa ih bacio. Kad se, bačeni, nijesu rastavili, rekao je da se može početi zidanjem.

Slično, samo kićenije, predanje bilježi Ilija Braković u članku "Vezirov most i prva pohara Kuča" u 16. broju III godišta podgoričkog nedjeljnog lista "Zeta", gdje veli da je neimar, koji je bio iz Primorja, zagasio kreč varenikom i jajima onda se izgubio za sedam godina. I po ovom predanju, vezir je htio pogubiti graditelja, a on se ovako opravdao: ,,Da sam zagasio kreč vodom, kao što se to obično radi, i odmah počeo rad, građevina bi bila kratkoga vijeka, a ovako trajaće vjekovima, a dok ona traje, trajaće i vezirovo ime." Po saslušanju vezir mu je oprostio život, neimar je pristupio poslu i u toku godine 1782. most je bio gotov.
Slično predanje postoji i za zagašivanje klaka za Gazi Husrevbegovu džamiju u Sarajevu, a zabilježeno je u spomenutoj Spomenici. I tu je kreč zagašen mlijekom, koje je teklo žljebovima s Trebevića.

***
1 Hamdija Kreševljaković, Spomenica Gazi Husrebegove četiristogodišnjice, Sarajevo, 1932.
/Glasnik etnografskog muzeja na Cetinju, II knjiga, 1962, Cetinje/>/i>

Geen opmerkingen: