Istrage poturica ne samo da je bilo, već je ona do skora bila u toku
"Dakle moja je namjera da svojim viđenjem ovog pitanja pomognem „istinu o istrazi“, jer ona zasigurno nije samo onakva kakvom je vide mislioci crnogorsko-pravoslavne provenijencije, niti se ona kao samo takva može nametnuti i prihvatiti kao univerzalna i definitivna. "
Čudno je to kako se danas, uistinu velikani crnogorske misli olahko upuštaju u avanturu koju bih ja nazvao „Zametanje tragova„ o istrazi poturica. Još čudnije je razumjeti zašto to čine, naročito danas, tj. U današnje vrijeme kada je univerzalna istina o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti skoro dokučena i dostupna svima koji je žele saznati.
Kao što je nebeski mit o srpstvu, Kosovu, Milošu itd. skoro u potpunosti uspješno inkorporiran u genetski kod srpske populacije, sa Gorskim vijencem kao prenosiocem tog koda na mladje, tako je i osjećaj „Turske krivice„ ugradjen u genetsko nasljedje Muslimana-Bošnjaka koji žive u Crnoj Gori i Srbiji, a ta i takva „Turska krivica“ je redovno predočavana opet i nanovo preko Gorskog vijenca i njegovog obaveznog učenja napamet, kako slučajno nebi taj dio genotipa izblijedio, ili se istrošio. Dakako da je sve to dobijalo kroz odredjene istorijske momente i svoju aktivnu konkretizaciju, ponajprije za vrijeme ratova koji su u toku ova dva stoljeća iza nas.
Djelimična iskrenost i intelektualno poštenje Prof. N. Kilibarde o ovom pitanju me je podstakla da aktivnije razmišljam o „Istrazi poturica“, jer, izvan Prof.E. Mušovića, nisam vidio da se iko od kompetentnih muslimansko-bošnjaških istraživača, prije svega iz Crne Gore želi(o) ozbiljno baviti ovim problemom. Dakle moja je namjera da svojim viđenjem ovog pitanja pomognem „istinu o istrazi“, jer ona zasigurno nije samo onakva kakvom je vide mislioci crnogorsko-pravoslavne provenijencije, niti se ona kao samo takva može nametnuti i prihvatiti kao univerzalna i definitivna.
Dakle, ovdje je potreban dijalog. Demokratski otvoren, iskren, pošten i kompetentan. Što se kompetencije tiče, dozvoljavam naravno da je kompetentnije mišljenje istoričara o ovom pitanju, ali dok se ne pojave i njihova mišljenja neka ovo bude dio doprinosa ovom veoma značajnom dogadjaju u istoriji Crne Gore, kojeg je potrebno rasvijetliti i čista obraza nastaviti dalje gradjenje demokratske i multikulturne C. Gore. Jeli o ovome dogadjaju Crnoj Gori potrebno ćutanje muslimansko-bošnjačkih intelektualaca? Zašto je crnogorskim intelektualcima (ako jeste) potrebno dokazivanje da „istrage“ nije bilo? Čime se to u aktuelnim raspravama dokazuje da „istraga“ nije postojala? Kakav je to istorijski ili administrativni „dokument“ potrebno predočiti da bi se „istraga“potvrdila? Ova i niz sličnih pitanja su me potakla da se konkretnije pozabavim ovim pitanjem.
Crnogorci jesu junački narod, koji je iako malobrojan (oko sto hiljada duša) kroz duži period turske vladavine, u veoma lošim, rekao bih katastrofalnim ambijentalno-političkim uslovima tadašnje Nahijske Crne Gore, uspio da opstane i kasnije kada su se ukupne političke prilike u Evropi znatno promijenile na štetu Turske carevine obezbijedi sebi slobodu na duži period. Posmatrajući sva ta tragična i teška dešavanja kroz koja prolazi crnogorski narod u tom vremenu ne može se, a ne priznati da je rijetko koja populacija u Evropi nešto slično mogla da izdrži i istraje na putu odbrane i težnje za oslobadjanjem. Srbija je, primjera radi u nekoliko navrata sa kompletnom „vladom“ i stanovništvom napuštala svoju teritoriju, znači predavala je osvajačima, i na taj način sačuvala opstanak. Crna Gora nije uzmicala pred neuporedivo nadmoćnijim osvajačem, bar ne na takav način, i u tom smislu to treba priznati kao izuzetno junaštvo i hrabrost.
Tih sto hiljada duša u tadašnjoj Crnoj Gori je, u toku 120 godina, tri puta bilo i fizički ugroženo (do nestanka) od strane Turaka; “-Kako su Turci tj. Sulejman paša, 1623 g. spalili crkvu, manastir i druge građevine koje je podigao Ivan Crnojević, napuste ovu divlju i siromašnu zemlju u kojoj nije bilo nikakvijeh varoši i uopšte nikakve prilike da bi svoje navike zadovoljili, i vrate se natrag (u Podgoricu i Žabljak); ili-Pošto ovako svu zemlju unakrs opustoše, popale i opljačkaju, napuste je, i Crnogorci, koji su ostali u životu, sidju s planina, podignu kuće i stanu živjeti kao prije-V.S. Karadžić - Montenegro und die Montenegriner str.47...Pored toga i Mletci su bili tu na pragu, kao uvijek prijeteća opasnost, pa Francuzi i tako redom.
Ta vremena treba u tom kontekstu i shvatati. Ogorčenje i neprijateljstvo takodje. Ali, zašto zataškavati postojanje dogovora u narodu o neprestanoj istrazi “(do istrage vaše ili naše)“ Crna Gora, sabijena u četiri nahije, sa formalnom nezavisnošću od Turske, u periodu poslije razaranja 1623 godine, biva do kraja ovog stoljeća naseljena sa oko 850 pripadnika muhamedanskog zakona. Medju njima je bilo i poturčenih crnogorsko-nahijskih plemena.
Ta je činjenica dodatno ugrožavala Crnogorce u smislu - Turci svugdje pa eto i na ovo malo zemlje pravoslavne, što je preostalo sve se više šire (kote). Mržnja prema poturicama, koja se izražava u stihovima Gorskog vijenca je socoiloški posmatrano normalna pojava. Neka čitaoci Crnogorsko-pravoslavne provenijencije samo pošteno evociraju sjećanja na dolaske muslimana-bošnjaka u „ njihove“ sredine, ne ranije, nego samo u periodu poslije drugoga svjetskog rata, kada se o nacionalnoj netrpeljivosti nije smjelo govoriti, ali je ona očito bila tu, u ljudima prisutna, i eksponirala se je, na veoma tragičan i neciviliziran način, početkom devedesetih godina, uprkos bratstvu i jedinstvu u koje su se mnogi kleli, ili krili. Zašto sada ponovo zabarušivati nešto, što se je očito i u dužem vremenskom periodu dešavalo. Crnoj Gori treba ta istina, zbog nje same prije svega, jer mi Muslimani-Bošnjaci o tome nemamo dileme, iako iz raznih razloga o tome ćutimo ili se neupuštamo u diskusiju o tome.
Dakle, i u to malo Crne Gore biva sve više i više muhamedanaca, dojučerašnjih Crnogoraca. Sa njima se iz raznih razloga nekako živi skupa, ali ne jedni sa drugima već jedni pored drugih. I vjerovatno bi to potrajalo da nije bilo dogadjaja iz 1700.g sa Danilom Petrovićem Njegošom koga Turci na vjeru uhvate i htjednu ga pogubiti, da ga Crnogorci i Zećani nisu otkupili za 3000 dukata.
Tada, uvrijedjeni i poniženi Danilo stane nagovarati svoje zemljake da ustanu protiv poturčenjaka, i pobiju sve koji se ne htjednu pokrstiti. Pitam se da li su ga ti isti poturčenjaci možda zarobljavali, ili mu ugrožavali život pa su trebali platiti srdžbu Danilovu, ili je srdžba bila jača od njegovog razuma te nije mogla duže čekati na „osvetu“ pravog krivca, tj Turke ili poturčenjake izvan Nahijske Crne Gore. Vjerujem da ovdje ne treba daljih komentara, jer je model „Turske krivice“ i dan danas u primjeni, što su mnogi po Bosni, Srbiji pa i Crnoj Gori, tokom devedesetih i te kako osjetili.
Godina ovog dogadjaja je veoma upitna - i to će još izvjesno vrijeme ostati tako, što i nije toliko bitno, jer se sve svodi na raspon od 1702-1705. godine.
O ratovima koji su vodjeni od 1706. pa nadalje, ovom prilikom neću govoriti, samo ću podsjetiti na zabilješku V.S. Karadžića da su jednom prilikom Crnogorci zarobili mnogo begova koje su mijenjali za svinje, „za svakog bega po jedan krmak“, (o Crnoj Gori- str.642). Slične „uvrede“ smo imali prilike da vidimo i ove 2001 g. u B.Luci, pri postavljanju kamena temeljca za Ferhat-pašinu džamiju.
Da se vratim temi.I vladika Danilo o tome napravi zapis, pa se on danas ipak negira kao neautentičan, plemenska i kolektivna usmena predanja na koja se inače u Crnoj Gori mnogo polaže, u ovom se slučaju („istraga poturica“) nenamjerno gleda kao na nesto što nema istorijsku dokaznu vrijednost, pa čak ni onda kada i P.P.Njegoš u veoma mučnom periodu za Crnu Goru opravdano izliva svoju mržnju i gorčinu protiv Turaka pretačući je u stihove Gorskog vijenca, koji jesu umjetnička priča za sebe, ali pobogu, zašto joj se i to baš u ovom milenijumu pokušava otrgnuti istorijska potka, kao da niko ništa ne vidi i niko ništa ne zna. Nisam uspio, još uvijek, da valjano i fizički obidjem dio Crne Gore desno od Crmnice i Skadarskog jezera, ali ono što sam nedavno vidio u Virpazaru, ispod nekadašnjeg grada Besca (Besac) me je po pitanju „Istrage“ frapiralo. Tu na jednoj istaknutoj stijeni odmah kada se predje most, stoji mermerna ploča i na njoj pretpostavljam na veličansvenom skupu na kojem je otkrivena piše “I ovdje se ljeta gospodnjeg 1702, na Badnje vece poklasmo s Turcima,
„ Po Crmnici Turke isjekosmo
i grad Besac s zemljom izravnismo;
sad ti nema u našu nahiju
obilježja od turskoga uha
do trupine ali razvaline.“
Posts tonen met het label bosnjaci historija. Alle posts tonen
Posts tonen met het label bosnjaci historija. Alle posts tonen
woensdag 24 oktober 2007
zaterdag 20 oktober 2007
Bosnjaci i nezavosnost CG
23. mart 2006, Rožaje
Bošnjačka stranka odlučila da podrži crnogorsku nezavisnost uz jedan uslov
DAJTE NAM PRAVA, GLASAĆEMO ZA SAMOSTALNU DRŽAVU CRNU GORU
Glavni odbor Bošnjačke stranke odlučio je juče, većinom glasova, na sjednici u Rožajama, da podrži blok za nezavisnost, koji predvodi premijer Milo Đukanović, ali pod uslovom da crnogorska vlast do 30. aprila ispuni određene uslove, saopšteno je iz ove nacionalne partije.
Lider Bošnjačke stranke Rafet Husović je precizirao da se te obaveze Vlade u Podgorici, prije svega, odnose na usvajanje zakona o pravima manjina, kao i o garantovanim mandatima u crnogorskom Parlamentu za Bošnjake-Muslimane, koji čine oko 15 odsto stanovništva Crne Gore.On je istakao da je lista bošnjačkih zahtjeva poduža i da sadrži i slijedeća neriješena statusna pitanja:
„Mi tražimo i da izvorno, procentualno i srazmjerno budemo zastupljeni na svim nivoima odlučivanja, takoreći od običnog policajca pa do Vlade, kao i poštovanje naših prava na jezik, obrazovanje, kulturu, tradiciju, informisanje.
Također smatramo da se treba konstituisati prekogranična regija Sandžak, koja bi bila most spajanja, a ne zid razdvajanja ove dvije države, bez obzira da li će one nastaviti život kao samostalne države ili u zajednici. Sada je na potezu crnogorska vlast", dodao je Husović.
Direktor Centra za interetničke odnose „PAX" Džemal Perović je u izjavi za DW kazao da su zahtjevi Bošnjaka opravdani On je upozorio da će sadašnja uslovna podrška Bošnjaka suverenističkom bloku biti povučena ako Đukanovićeva Vlada ostane pri stavu da zakon o manjinama treba usvojiti nakon referenduma.
„To je neozbiljan pristup ako se zna da iz suprotnog bloka traju optužbe da se uz pomoć glasova manjina Đukanović održava na vlasti i da, takođe glasovima manjina, želi da odvoji Crnu Goru od Srbije. Uostalom, sve zemlje u okruženju imaju zakon o manjinama." kaže Džemal Perović.
Inače, čelnici Bošnjačke stranke su u nekoliko navrata prethodnih dana razgovarali i sa liderima unionističkog bloka, odnosno sa predstavnicima partija koje se zalažu za očuvanje Državne zajednice Srbija i Crna Gora. Razgovori su, po riječima obje strane, bili otvoreni i korektni, što je veoma važno u slučaju da se građani Crne Gore 21. maja većinski opredjele za opstanak u zajedničkoj državi sa Srbijom.
Za takvu opciju snažno se zalažu i lobiraju sve stranke i institucije Bošnjaka iz Srbije, dok je Stranka demokratske akcije Bosne i Hercegovine saopštila da Bošnjaci u Crnoj Gori sami treba da odluče da li će na referendumu glasati za ili protiv nezavisnosti Crne Gore.
„Mi tražimo i da izvorno, procentualno i srazmjerno budemo zastupljeni na svim nivoima odlučivanja, takoreći od običnog policajca pa do Vlade, kao i poštovanje naših prava na jezik, obrazovanje, kulturu, tradiciju, informisanje.
Također smatramo da se treba konstituisati prekogranična regija Sandžak, koja bi bila most spajanja, a ne zid razdvajanja ove dvije države, bez obzira da li će one nastaviti život kao samostalne države ili u zajednici. Sada je na potezu crnogorska vlast", dodao je Husović.
bron: D-welle
Bošnjačka stranka odlučila da podrži crnogorsku nezavisnost uz jedan uslov
DAJTE NAM PRAVA, GLASAĆEMO ZA SAMOSTALNU DRŽAVU CRNU GORU
Glavni odbor Bošnjačke stranke odlučio je juče, većinom glasova, na sjednici u Rožajama, da podrži blok za nezavisnost, koji predvodi premijer Milo Đukanović, ali pod uslovom da crnogorska vlast do 30. aprila ispuni određene uslove, saopšteno je iz ove nacionalne partije.
Lider Bošnjačke stranke Rafet Husović je precizirao da se te obaveze Vlade u Podgorici, prije svega, odnose na usvajanje zakona o pravima manjina, kao i o garantovanim mandatima u crnogorskom Parlamentu za Bošnjake-Muslimane, koji čine oko 15 odsto stanovništva Crne Gore.On je istakao da je lista bošnjačkih zahtjeva poduža i da sadrži i slijedeća neriješena statusna pitanja:
„Mi tražimo i da izvorno, procentualno i srazmjerno budemo zastupljeni na svim nivoima odlučivanja, takoreći od običnog policajca pa do Vlade, kao i poštovanje naših prava na jezik, obrazovanje, kulturu, tradiciju, informisanje.
Također smatramo da se treba konstituisati prekogranična regija Sandžak, koja bi bila most spajanja, a ne zid razdvajanja ove dvije države, bez obzira da li će one nastaviti život kao samostalne države ili u zajednici. Sada je na potezu crnogorska vlast", dodao je Husović.
Direktor Centra za interetničke odnose „PAX" Džemal Perović je u izjavi za DW kazao da su zahtjevi Bošnjaka opravdani On je upozorio da će sadašnja uslovna podrška Bošnjaka suverenističkom bloku biti povučena ako Đukanovićeva Vlada ostane pri stavu da zakon o manjinama treba usvojiti nakon referenduma.
„To je neozbiljan pristup ako se zna da iz suprotnog bloka traju optužbe da se uz pomoć glasova manjina Đukanović održava na vlasti i da, takođe glasovima manjina, želi da odvoji Crnu Goru od Srbije. Uostalom, sve zemlje u okruženju imaju zakon o manjinama." kaže Džemal Perović.
Inače, čelnici Bošnjačke stranke su u nekoliko navrata prethodnih dana razgovarali i sa liderima unionističkog bloka, odnosno sa predstavnicima partija koje se zalažu za očuvanje Državne zajednice Srbija i Crna Gora. Razgovori su, po riječima obje strane, bili otvoreni i korektni, što je veoma važno u slučaju da se građani Crne Gore 21. maja većinski opredjele za opstanak u zajedničkoj državi sa Srbijom.
Za takvu opciju snažno se zalažu i lobiraju sve stranke i institucije Bošnjaka iz Srbije, dok je Stranka demokratske akcije Bosne i Hercegovine saopštila da Bošnjaci u Crnoj Gori sami treba da odluče da li će na referendumu glasati za ili protiv nezavisnosti Crne Gore.
„Mi tražimo i da izvorno, procentualno i srazmjerno budemo zastupljeni na svim nivoima odlučivanja, takoreći od običnog policajca pa do Vlade, kao i poštovanje naših prava na jezik, obrazovanje, kulturu, tradiciju, informisanje.
Također smatramo da se treba konstituisati prekogranična regija Sandžak, koja bi bila most spajanja, a ne zid razdvajanja ove dvije države, bez obzira da li će one nastaviti život kao samostalne države ili u zajednici. Sada je na potezu crnogorska vlast", dodao je Husović.
bron: D-welle
dinsdag 9 oktober 2007
Sandzak izmedju Srbije i Crne Gore
Prof.dr. Sekef Krcic - 10.03.2001
Svakom ko smatra da moze da radi na rjesavanju pitanja Sandzaka, je veoma vazno da ima na umu da postoje razne dimne zavjese i brojne prepreke koje onemogucavaju normalni rad. Postoje golemi i brojni potezi u ovom pravcu. Danas Sandzak prolazi kroz tesko vrijeme reformi i izazova. Naravno, nas cilj je da se sluzimo argumentacijom kao najboljim odgovorom onim grupacijama koje smatraju da je to prenapuhano pitanje.
Poznato je da nema individualne slobode bez postojanja relevantnih demokratskih nacionalnih prava. U tom smislu, stvaranje nacionalnih sloboda i uvjeta za nacionalno izvjasnjavanje je par - excellence gradjansko demokratsko pitanje. Tako na javnoj sceni cesto mozemo cuti da se negira nacionalna samobitnost Bosnjaka u Crnoj Gori. Rezim je cak, formirao neke institucije, ciji je zadatak da se stalno oglasavaju i da ignoriraju i omolozavaju svaku nasu bosnjacku inicijativu, kao i da lansiraju pseudo-teze o crnogorskoj etnogenizi Muslimana.
Jasno, sve se to odvija propagandisticki kao ocigledan povod u sirenje predrasuda i nesporazuma, sto znacajno utice na razbijanje bosnjackog korpusa u Crnoj Gori i Sandzaku. Takvo shvatanje statusa Bosnjaka proizilazi iz komunistickog vremena, za koje smo smatrali da je daleko iza nas, koji misle u rankovicevskim kategorijama (prije 1966.godine), koji su tvrdili da bosnjacka nacija ne postoji.
Danas takvi stavovi se vrlo cesto mogu cuti na javnoj sceni u Crnoj Gori. U Crnoj Gori je usvojen Zakon o upotrebi nacionalnih simbola, kojim se predvidja da pripadnici manjinskih naroda u opstinama i mjesnim zajednicama, gdje se u vecini, mogu koristiti javno i ravnopravno zastavu, grb i himnu. To se posebno odnosi na mjesta: Rozaje, Plav, kao i mjesne zajednice Gusinje, Petnjica i druge u Bihoru. Medjutim, bosnjacke institucije (politika i kulture) nisu spremno docekale usvajanje ovog Zakona, te nemaju pripremljene simbole. Da bi se ovi simboli koristili, potrebno je odrzati Kongres bosnjacke dijaspore i to u Sarajevu, kako bi se u relevantnim institucijama nase maticne domovine Bosne i Hercegovine donijeli jedinstvene simbole za bosnjacku populaciju u dijaspori.
Takva institucija mogla bi dovesti u dijalog oprecne bosnjacke strane iz Sandzaka i umjesto tri platforme ili opcije za rjesavanje sandzackih pitanja i statusa Bosnjaka u SRJ, da se izvrsi objedinjavanje sandzackog pokreta i profilira jedna platforma, koja ce biti respektabilna, prihvatljiva i utjecajna na vazne drzavne distance u Crnoj Gori i Srbiji i uopce u SRJ i koju bi racionalno razmotrila Medjunarodna zajednica i koja bi sa svoje strane dala relevantne preporuke. Da bosnjacki intelektualci iz BiH, posebno Vijece bosnjackih intelektualaca-upute Apel crnogorskim intelektualcima, posebno onim koji su okupljeni oko CANU i DANU s ciljem da prihvate realnost vracanja povijesnog imena Bosnjacima i da na taj nacin uticu na crnogorsku vlast i medije da se Bosnjaci u Crnoj Gori i Sandzaku pravim nacionalnim imenom, a ne konfesionalnim (iz komunisticke tradicije), posebno sto komunizam nije uvazavao konfesije, sto je ocigledni paradoks jednog vremena.
S obzirom, da su na sceni stupili projekti uspostavljanje specijalnih veza izmedju SRJ i Republike Srpske (koja se odvijala i uspostavila bez ikakvih dogovora sa R.Crnom Gorom i regijom Sandzak)! Zato, ispred intelektualaca sa tih prostora, slobodan sam iznijeti stav. Zalazemo se, ne za specijalne, vec za kvalitetnije i normalne veze izmedju regije Sandzaka i Bosne i Hercegovine, a u interesu razvoja dobronamjernih dogovora u citavom balkanskom regionu. Ocuvanje etnicke slike, kao multieticke teritorije Sandzaka sa tradicionalnim i modernim mozaikom, je veoma vazno pitanje, a u cilju politickog, socijalnog i ekonomskog rjesavanja krize ovog prostora. Za rjesavanje, odnosno redifiniranje buducih odnosa R.Crne Gore i R.Srbije, neophodno je dati prednost dijalogu i otvoriti diplomatski prostor za djelovanje Bosnjaka. Dakako, neophodno bi bilo da sudjeluju i predstavnici bosnjackog naroda, jer su drugi narod po broju.
Zapamtite, Bosnjaka u SRJ ima vise nego Madjara i Crnogoraca (koji su konstitutivni narod). Dakle, za rjesavanje krize neophodno je da sudjeluju i manjinski narodi, ako su ravnopravni subjekt, kao sto znaju reci deklerativno crnogorski predstavnici. Bosnjaci iz Sandzaka ce postivati i respektirati aktuelne vlasti u R.Crnoj Gori i R.Srbiji koliko ta vlast postiva i respektira njih same. Poznato je da su Bosnjaci miran, lojalan i vrijedan narod na tom prostoru da ne pripadaju remetalickim faktorima, vec traze osnovna ljudska prava i slobode koje su medjunarodnim aktima zagarantovana. Zato, bosnjacke institucije iz Sandzaka zahtijevaju od bosanskih vlasti da dignu glas brige za Bosnjake u Sandzaku, Crnoj Gori, Srbiji, Kosovu, Vojvodini i u R.Makedoniji, s ciljem da skrenu paznju vlastima u ovim zemljama da ne ometaju Bosnjacima da se izjasne u skladu sa povracenim povijesnim imenom. Dakle, da se na taj nacin suspendira ignoriranje sandzackog pitanja u cilju ocuvanja bosnjackog identiteta. Zacijelo, ocuvanje teritorije regije Sandzak je uvijet za opstanak Bosnjaka na toj surovoj vjetrometini izmedju Crne Gore i Srbije. To je jedan od uvjeta da se u Sandzaku sacuvaju (uprkos presiji vlasti) dobri madjunacionalni odnosi. Ilustrujmo to primjerom iz nedavne Bajramske hutbe reis-ul uleme dr. Mustafe ef. Cerica, koji kaze "...Sandzak je prvo mjesto gdje Bosnjaci treba da postuju svoj san i da preuzmu svoj dzak proslosti kako bi znali odrediti svoj pravi put prema buducnosti i nije slucajno ni to sto je Sandzak srce cije pulsiranje snazno djeluje na tijelo i dusu cijelog Balkana. Nas je san da se ruzne slike vise ne ponove i nas je san da lijepi komsiluk na Balkanu bude sveta norma koja ce osigurati slobodu i napredak nasoj djeci. Naravno, nema vlastite srece u tudjoj nesreci (...)
Mir i povjerenje medju ljudima se podjednako ugrozavaju ako se napadaju u ime vjerske i nacionalne iskljucivosti, kao i u ime kulturne i civilizacijske asimilacije. Umjesto izolacije i asimiliacije Bosnjaci treba da rade na integraciji drustva, na principima morala, slobode, demokratije, individualnih i kolektivnih ljudskih prava. Muslimani na Balkanu nisu useljeni, vec autohtoni Evropljani. Na pocetku novog milenijuma, kada najveci dio covjecanstva nastoji da se povezuje u svojem opcem ljudskom zajednistvu i svojim posebnostima, mi zelimo da to bude prednost i nasa komsija sa kojima stoljecima dijelimo zajednicke prostore (...) Bosnjaci svijesni svog polozaja u Evropi i da sa svim evropskim narodima ravnopravno treba ucestovati u oblikovanju zajednicke buducnosti, jer razlike koje ne ugrozavaju zajednistvo jednog naroda nisu opasne, ali razlike koje dovode u pitanje bit zajednistva ili jedinstva naroda, prijetnja su njegovom opstanku".
Jasno, nacionalizam malih naroda nije opasan, jer kao takav nikog ne ugrozava. Sve su to preduvijeti da se u Sandzaku sacuva povjesna i visoka duhovna autohtonost, posebno na podrucju poezije, slikarstva, arhitekture i folklora. S druge strane, u koliko se prave grijeske na koje ukazuje misao Ernesta Renona, onda smo svi na gubitku zbog pogresne interpretacije vlastite historije. Zato je neophodno da Bosnjaci sami napisu vlastitu historiju. To nije dovoljno jednom knjigom, vec, se povijest rasvjetljava sa vise kooperativnih pristupa. U tom kontekstu, slobodni smo iznijeti stav vise bosnjackih kulturnih asocijacija iz Sandzaka: Matice Bosnjaka Sandzaka - Drustva za kulturu, znanost i umjestnost, Udruzenje pisaca Sandzaka, Bosnjacke zajednice kulture "Preporod", Bosnjacke nacionalne zajednice u Crnoj Gori i drugih, da knjizevno izdavacki projekat "Bosnjacka knjizevnost u 100 knjiga" (sto radi "BZK Preporod"), zapazeno je marginizirala bosnjacke stvaraoce iz Sandzaka, time sto je prednost dala nekim piscima (bolje reci amaterima), koji u Crnoj Gori ne slove kao Bosnjaci.
Medjutim, kad isti dodju u Sarajevo oni vjesto ubijede neke nase poznate profesore i knjizevnike da su Bosnjaci i bosnjacki pisci. Spomenute bosnjacke institucije iz Sandzaka raspolazu dokumentacijom i arhivom tih pojedinaca, koji su se ogradjivali i od Bosne i od Bosnjaka. O tom pitanju razgovarali smo svojevremeno za vrijeme zivota sa knjizevnikom rahmetli Alijom Isakovicem, koji je o tim homomultipleksima pisao u listu "Ljiljan". Isto tako, Isakovic je tada rekao da taj plan od sto knjiga nije definitavan i da ce projekat biti popunjen i revidiran. Zamislite samo cinjenica da medju tih sto knjiga nije zastupljen najlucidniji pisac bosnjacke moderne dr. Ferid Muhic, a o ostalima da ne zborimo ovdje nadajuci se da ce se o tome na relevantnom mjestu upriliciti knjizevna rasprava.
Bosnjacka kulturna bastina Sandzaka je sastavni dio kulture Bosnjaka. Jasno, rijec je o jedinstvenom kulturnom prostoru. Na tlu Sandzaka u raznim vremenima do danas stvarali su i stvaraju brojni sandzacki pisci i znanstvenici, medju kojima ima i onih koji su se vinuli u sam vrh bosnjacke duhovnosti kao sto su: Avdo Medjedovic, Sabit Uzicanin, Muhamed Uzicanin, Ahmed Sakir Kutrcehajic, Haviz Salih Gasevic, Sulejman Tabakovic, Camil Sijaric, Murataga Gazija Kurtagic, Nusret Idrizovic, Muhamed Abdagic, Behaudin Selmanovic, Redzo Mulic, dr. Rasim Muminovic, dr. Sulejman Masovic, dr. Ferid Muhic, pjesnik Ismet Rebronja i drugi.
Medjunarodna zajednica bi morala imati vese razumijevanja za aktualne probleme Bosnjaka u prekogranicnoj i multietickoj regiji Sandzak, i konacno staviti pitanje Sandzaka na dnevni red u interesu egzistenicije svih gradjana ovog zapostavljenog prostora. U ovom momentu je vazno da Bosna i Hercegovina instistira na kompromisu izmedju Bosnjaka, Srba i Crnogoraca u Sandzaku, koji na tom prostoru zivi od pamtivijeka, kako bi zajednicki sagledali i izgradjivali svoju buducnost. Nakon Drugog svjetskog rata, kada je na celu Sandzaka bio univerzitetski profesor Sretan Vukosavljevic, nikada kao do sada nije sazrela situacija da se medju intelektualcima i zvanicnicima sa ovih prostora odrzi zajednicka konferencija i pregovori u vezi regionalizacije, decentralizacije i ocuvanja zajednickog su-zivota. Ovo su sanse da se bijes zamijenim dijalogom, te da se uprilici normalan i demokratski dijalog. Jasno, mi ne zelimo da BiH pred medjunarodnom zajednicom ima probleme, odnosno da snosi odgovornost za nase zahtjeve u Sandzaku. Dakako, mi ne zelimo nista vise da ostvarimo nego sto manjinskim narodima pripada u skladu sa medjunarodnim dokumentima o ljudskim pravima.
Na kraju Bosnjaci Sandzaka ne traze specijalne, vec normalne veze sa svojim maticnom domovinom Bosnom i Hercegovinom...
Svakom ko smatra da moze da radi na rjesavanju pitanja Sandzaka, je veoma vazno da ima na umu da postoje razne dimne zavjese i brojne prepreke koje onemogucavaju normalni rad. Postoje golemi i brojni potezi u ovom pravcu. Danas Sandzak prolazi kroz tesko vrijeme reformi i izazova. Naravno, nas cilj je da se sluzimo argumentacijom kao najboljim odgovorom onim grupacijama koje smatraju da je to prenapuhano pitanje.
Poznato je da nema individualne slobode bez postojanja relevantnih demokratskih nacionalnih prava. U tom smislu, stvaranje nacionalnih sloboda i uvjeta za nacionalno izvjasnjavanje je par - excellence gradjansko demokratsko pitanje. Tako na javnoj sceni cesto mozemo cuti da se negira nacionalna samobitnost Bosnjaka u Crnoj Gori. Rezim je cak, formirao neke institucije, ciji je zadatak da se stalno oglasavaju i da ignoriraju i omolozavaju svaku nasu bosnjacku inicijativu, kao i da lansiraju pseudo-teze o crnogorskoj etnogenizi Muslimana.
Jasno, sve se to odvija propagandisticki kao ocigledan povod u sirenje predrasuda i nesporazuma, sto znacajno utice na razbijanje bosnjackog korpusa u Crnoj Gori i Sandzaku. Takvo shvatanje statusa Bosnjaka proizilazi iz komunistickog vremena, za koje smo smatrali da je daleko iza nas, koji misle u rankovicevskim kategorijama (prije 1966.godine), koji su tvrdili da bosnjacka nacija ne postoji.
Danas takvi stavovi se vrlo cesto mogu cuti na javnoj sceni u Crnoj Gori. U Crnoj Gori je usvojen Zakon o upotrebi nacionalnih simbola, kojim se predvidja da pripadnici manjinskih naroda u opstinama i mjesnim zajednicama, gdje se u vecini, mogu koristiti javno i ravnopravno zastavu, grb i himnu. To se posebno odnosi na mjesta: Rozaje, Plav, kao i mjesne zajednice Gusinje, Petnjica i druge u Bihoru. Medjutim, bosnjacke institucije (politika i kulture) nisu spremno docekale usvajanje ovog Zakona, te nemaju pripremljene simbole. Da bi se ovi simboli koristili, potrebno je odrzati Kongres bosnjacke dijaspore i to u Sarajevu, kako bi se u relevantnim institucijama nase maticne domovine Bosne i Hercegovine donijeli jedinstvene simbole za bosnjacku populaciju u dijaspori.
Takva institucija mogla bi dovesti u dijalog oprecne bosnjacke strane iz Sandzaka i umjesto tri platforme ili opcije za rjesavanje sandzackih pitanja i statusa Bosnjaka u SRJ, da se izvrsi objedinjavanje sandzackog pokreta i profilira jedna platforma, koja ce biti respektabilna, prihvatljiva i utjecajna na vazne drzavne distance u Crnoj Gori i Srbiji i uopce u SRJ i koju bi racionalno razmotrila Medjunarodna zajednica i koja bi sa svoje strane dala relevantne preporuke. Da bosnjacki intelektualci iz BiH, posebno Vijece bosnjackih intelektualaca-upute Apel crnogorskim intelektualcima, posebno onim koji su okupljeni oko CANU i DANU s ciljem da prihvate realnost vracanja povijesnog imena Bosnjacima i da na taj nacin uticu na crnogorsku vlast i medije da se Bosnjaci u Crnoj Gori i Sandzaku pravim nacionalnim imenom, a ne konfesionalnim (iz komunisticke tradicije), posebno sto komunizam nije uvazavao konfesije, sto je ocigledni paradoks jednog vremena.
S obzirom, da su na sceni stupili projekti uspostavljanje specijalnih veza izmedju SRJ i Republike Srpske (koja se odvijala i uspostavila bez ikakvih dogovora sa R.Crnom Gorom i regijom Sandzak)! Zato, ispred intelektualaca sa tih prostora, slobodan sam iznijeti stav. Zalazemo se, ne za specijalne, vec za kvalitetnije i normalne veze izmedju regije Sandzaka i Bosne i Hercegovine, a u interesu razvoja dobronamjernih dogovora u citavom balkanskom regionu. Ocuvanje etnicke slike, kao multieticke teritorije Sandzaka sa tradicionalnim i modernim mozaikom, je veoma vazno pitanje, a u cilju politickog, socijalnog i ekonomskog rjesavanja krize ovog prostora. Za rjesavanje, odnosno redifiniranje buducih odnosa R.Crne Gore i R.Srbije, neophodno je dati prednost dijalogu i otvoriti diplomatski prostor za djelovanje Bosnjaka. Dakako, neophodno bi bilo da sudjeluju i predstavnici bosnjackog naroda, jer su drugi narod po broju.
Zapamtite, Bosnjaka u SRJ ima vise nego Madjara i Crnogoraca (koji su konstitutivni narod). Dakle, za rjesavanje krize neophodno je da sudjeluju i manjinski narodi, ako su ravnopravni subjekt, kao sto znaju reci deklerativno crnogorski predstavnici. Bosnjaci iz Sandzaka ce postivati i respektirati aktuelne vlasti u R.Crnoj Gori i R.Srbiji koliko ta vlast postiva i respektira njih same. Poznato je da su Bosnjaci miran, lojalan i vrijedan narod na tom prostoru da ne pripadaju remetalickim faktorima, vec traze osnovna ljudska prava i slobode koje su medjunarodnim aktima zagarantovana. Zato, bosnjacke institucije iz Sandzaka zahtijevaju od bosanskih vlasti da dignu glas brige za Bosnjake u Sandzaku, Crnoj Gori, Srbiji, Kosovu, Vojvodini i u R.Makedoniji, s ciljem da skrenu paznju vlastima u ovim zemljama da ne ometaju Bosnjacima da se izjasne u skladu sa povracenim povijesnim imenom. Dakle, da se na taj nacin suspendira ignoriranje sandzackog pitanja u cilju ocuvanja bosnjackog identiteta. Zacijelo, ocuvanje teritorije regije Sandzak je uvijet za opstanak Bosnjaka na toj surovoj vjetrometini izmedju Crne Gore i Srbije. To je jedan od uvjeta da se u Sandzaku sacuvaju (uprkos presiji vlasti) dobri madjunacionalni odnosi. Ilustrujmo to primjerom iz nedavne Bajramske hutbe reis-ul uleme dr. Mustafe ef. Cerica, koji kaze "...Sandzak je prvo mjesto gdje Bosnjaci treba da postuju svoj san i da preuzmu svoj dzak proslosti kako bi znali odrediti svoj pravi put prema buducnosti i nije slucajno ni to sto je Sandzak srce cije pulsiranje snazno djeluje na tijelo i dusu cijelog Balkana. Nas je san da se ruzne slike vise ne ponove i nas je san da lijepi komsiluk na Balkanu bude sveta norma koja ce osigurati slobodu i napredak nasoj djeci. Naravno, nema vlastite srece u tudjoj nesreci (...)
Mir i povjerenje medju ljudima se podjednako ugrozavaju ako se napadaju u ime vjerske i nacionalne iskljucivosti, kao i u ime kulturne i civilizacijske asimilacije. Umjesto izolacije i asimiliacije Bosnjaci treba da rade na integraciji drustva, na principima morala, slobode, demokratije, individualnih i kolektivnih ljudskih prava. Muslimani na Balkanu nisu useljeni, vec autohtoni Evropljani. Na pocetku novog milenijuma, kada najveci dio covjecanstva nastoji da se povezuje u svojem opcem ljudskom zajednistvu i svojim posebnostima, mi zelimo da to bude prednost i nasa komsija sa kojima stoljecima dijelimo zajednicke prostore (...) Bosnjaci svijesni svog polozaja u Evropi i da sa svim evropskim narodima ravnopravno treba ucestovati u oblikovanju zajednicke buducnosti, jer razlike koje ne ugrozavaju zajednistvo jednog naroda nisu opasne, ali razlike koje dovode u pitanje bit zajednistva ili jedinstva naroda, prijetnja su njegovom opstanku".
Jasno, nacionalizam malih naroda nije opasan, jer kao takav nikog ne ugrozava. Sve su to preduvijeti da se u Sandzaku sacuva povjesna i visoka duhovna autohtonost, posebno na podrucju poezije, slikarstva, arhitekture i folklora. S druge strane, u koliko se prave grijeske na koje ukazuje misao Ernesta Renona, onda smo svi na gubitku zbog pogresne interpretacije vlastite historije. Zato je neophodno da Bosnjaci sami napisu vlastitu historiju. To nije dovoljno jednom knjigom, vec, se povijest rasvjetljava sa vise kooperativnih pristupa. U tom kontekstu, slobodni smo iznijeti stav vise bosnjackih kulturnih asocijacija iz Sandzaka: Matice Bosnjaka Sandzaka - Drustva za kulturu, znanost i umjestnost, Udruzenje pisaca Sandzaka, Bosnjacke zajednice kulture "Preporod", Bosnjacke nacionalne zajednice u Crnoj Gori i drugih, da knjizevno izdavacki projekat "Bosnjacka knjizevnost u 100 knjiga" (sto radi "BZK Preporod"), zapazeno je marginizirala bosnjacke stvaraoce iz Sandzaka, time sto je prednost dala nekim piscima (bolje reci amaterima), koji u Crnoj Gori ne slove kao Bosnjaci.
Medjutim, kad isti dodju u Sarajevo oni vjesto ubijede neke nase poznate profesore i knjizevnike da su Bosnjaci i bosnjacki pisci. Spomenute bosnjacke institucije iz Sandzaka raspolazu dokumentacijom i arhivom tih pojedinaca, koji su se ogradjivali i od Bosne i od Bosnjaka. O tom pitanju razgovarali smo svojevremeno za vrijeme zivota sa knjizevnikom rahmetli Alijom Isakovicem, koji je o tim homomultipleksima pisao u listu "Ljiljan". Isto tako, Isakovic je tada rekao da taj plan od sto knjiga nije definitavan i da ce projekat biti popunjen i revidiran. Zamislite samo cinjenica da medju tih sto knjiga nije zastupljen najlucidniji pisac bosnjacke moderne dr. Ferid Muhic, a o ostalima da ne zborimo ovdje nadajuci se da ce se o tome na relevantnom mjestu upriliciti knjizevna rasprava.
Bosnjacka kulturna bastina Sandzaka je sastavni dio kulture Bosnjaka. Jasno, rijec je o jedinstvenom kulturnom prostoru. Na tlu Sandzaka u raznim vremenima do danas stvarali su i stvaraju brojni sandzacki pisci i znanstvenici, medju kojima ima i onih koji su se vinuli u sam vrh bosnjacke duhovnosti kao sto su: Avdo Medjedovic, Sabit Uzicanin, Muhamed Uzicanin, Ahmed Sakir Kutrcehajic, Haviz Salih Gasevic, Sulejman Tabakovic, Camil Sijaric, Murataga Gazija Kurtagic, Nusret Idrizovic, Muhamed Abdagic, Behaudin Selmanovic, Redzo Mulic, dr. Rasim Muminovic, dr. Sulejman Masovic, dr. Ferid Muhic, pjesnik Ismet Rebronja i drugi.
Medjunarodna zajednica bi morala imati vese razumijevanja za aktualne probleme Bosnjaka u prekogranicnoj i multietickoj regiji Sandzak, i konacno staviti pitanje Sandzaka na dnevni red u interesu egzistenicije svih gradjana ovog zapostavljenog prostora. U ovom momentu je vazno da Bosna i Hercegovina instistira na kompromisu izmedju Bosnjaka, Srba i Crnogoraca u Sandzaku, koji na tom prostoru zivi od pamtivijeka, kako bi zajednicki sagledali i izgradjivali svoju buducnost. Nakon Drugog svjetskog rata, kada je na celu Sandzaka bio univerzitetski profesor Sretan Vukosavljevic, nikada kao do sada nije sazrela situacija da se medju intelektualcima i zvanicnicima sa ovih prostora odrzi zajednicka konferencija i pregovori u vezi regionalizacije, decentralizacije i ocuvanja zajednickog su-zivota. Ovo su sanse da se bijes zamijenim dijalogom, te da se uprilici normalan i demokratski dijalog. Jasno, mi ne zelimo da BiH pred medjunarodnom zajednicom ima probleme, odnosno da snosi odgovornost za nase zahtjeve u Sandzaku. Dakako, mi ne zelimo nista vise da ostvarimo nego sto manjinskim narodima pripada u skladu sa medjunarodnim dokumentima o ljudskim pravima.
Na kraju Bosnjaci Sandzaka ne traze specijalne, vec normalne veze sa svojim maticnom domovinom Bosnom i Hercegovinom...
Abonneren op:
Posts (Atom)
